Miroslav Sladojević Đeli: Kose “Vrcarka” i “novošeherka” bile su traženije i vrijednije od najboljeg vola

Đeli, za koga sugrađani vole kazati da je bez premca u iskivanju “vrcarki”, ali u isto vrijeme i najbolji kosac ovog regiona, s ponosom ističe kako je  dobar glas o “vrcarki” osvojio svijet i gotovo da nema većeg muzeja u Evropi koji nema ovu kosu kao dragocjeni eksponat.”

Miroslav Sladojević Đeli

Iako su kovačnice za iskivanje kosa za košenje trave počele odumirati kada su moderne kosilice zagazile u livade, kovačka ognjišta se još nisu ugasila tamo gdje mašine još ne mogu zamijeniti čovjeka – u planinskim područjima BiH. Svojevremeno na glasu bile su najtraženije i najpoznatije “vrcarke”,  kose iskivane u Mrkonjić Gradu (negdašnejm Vrcar Vakufu), ali i “novošeherke”, iskivane u maglajskom naselju Novi Šeher.

 

“Kada bi se kosac podmirio dobrom kosom i podesnom belegijom, mogao se nositi sa najboljim koscima i najširim otkosima – kaže posljednji mrkonjićki majstor za iskivane kosa Miroslav Sladojević Đeli i dodaje kako su ove dvije alatke u svoje vrijeme vrijedile najboljeg vola.

 Danas je “ručno košenje trave” uglavnom turistička atrakcija koja se manifestuje kroz tradicionalno okupljanje mladih kosaca u vrijeme sezone kosidbe, kao što je slučaj na Kupresu i u Mrkonjić Gradu. To je podsjećanje na vremena kada kada je kosidba bila sastavni dio života i rada u seoskim sredinama.

“Oštra kosa i podesna belegija bili su spas za domaćine kojima je trebalo i do mjesec dana da bi pokosili travu na svojim imanjima  – kazuje Đeli, jedan od tri perostala kovača, koji dodaje kako je nekada bilo nemoguće doći u nekadašnji Vrcar Vakuf, a da se ne čuje zveka i udarci čekića iz ćetrdesetak kovačnica.

Đeli, za koga sugrađani vole kazati da je bez premca u iskivanju “vrcarki”, ali u isto vrijeme i najbolji kosac ovog regiona, s ponosom ističe kako je  dobar glas o “vrcarki” osvojio svijet i gotovo da nema većeg muzeja u Evropi koji nema ovu kosu kao dragocjeni eksponat.”

“Novošeherka” je parirala “vrcarki” po britkosti i nelomljivosti. Nažalost, odavno je preselila u uspomene i još samo “postoji” u pričama starijih. U Novom Šeheru rijetkost je da neki od majstora iskuju ovu nekada glasovitu kosu. Poznato je da tajna kovanja i oblikovanja metala u sječivo spada u vrhunsko znanje koje se prenosi s koljena na koljeno.

“Pri izradi najbitnije je kaljenje kose, a taj kal sadrži, uz vosak i ulje, salo medvjeda i jazavca kao i neke sastojke koji su tajna majstora. Ustvari, svaki majstor ima svoju tajnu koju čuva i prenosi svom pokoljenju. Bar tako je bilo dok su ove alatke bile tražene kao zlato. Dakako i umijeće otkivanja kose ima više operacija, potezanje, noženje, pravljenje pete, razbijanje – kaže ovaj mrkonjički majstor i dodaje da preko zime iskuje oko 200 kosa, koje tokom godine sve proda.

“Mazija” iz Linca

 Nije poznato kako su do kaljenja kose kovanice došli mrkonjićki kovači, ali je između dva zadnja rata bila najpoznatija i najtraženija u BiH i regionu. Znano je da se proizvodila od čelika zvanog “mazija” proizvedenog u željezari “Franc Majer” u Lincu. Najbolji mrkonjićki kovč kaže:

“Čelik je vozom iz Linca dopreman do željezničke stanice u Jezeru, a odatle prevožen do kovačkih radnji u Mrkonjić Gradu, gdje su izrađivane naše čuvene “vrcarke”!  (aura.ba/M. Smajlović)

Komentari

komentara