Minelu L. iz Austrije džini tjerali da im bude robinja: Sluge šejtanove su dolazile svake noći u mrkli mrak

– U crni akšam, prvi sumrak, prije devet mjeseci, po mene je došao šejtan sa četom svojih sluga, podanika – džina, te im naredio da me opsjednu i od mene naprave svoju robinju. Možda će vam se ovo na prvu činiti grotesknim, smiješnim, ali, ne brinite, ja nisam nikad bila u ludnici, posve sam zdrava i ovo mi se desilo, a može se i desiti i vama.

– A da bi izbjegli ovaj scenario, ipak pročitajte ovu moju priču te saznajte kako se možete zaštititi – započinje svoju ispovijest Aurina čitateljka Minela L. iz Austrije.

Na adresu naše redakcije, Minela je poslala pismo krajem prošle godine, a na gusto ispisanih desetak stranica, detaljno je opisala sve ono što joj se dešavalo zadnjih mjeseci.

– Počelo je prije nekih devet mjeseci.Probudila me neka lupnjava, zavijanje vjetra u cik zore. Podižući glavu s jastuka, spazila sam oko sebe neke likove. Jedan, najviši i najstrašniji, čupav sa sjajnim očima, šefovao je ostalima.

– I ti ostali su bili crni, a u prvi mah ja sam mislila da su nam u kuću upali neki pljačkaši sa maskama na licu. Otvorila sam usta da vrisnem, da zovnem muža, ali, glasa nije bilo.

– Kad se sad svega toga prisjetim, priznajem da mi dosta toga nije bilo jasno. Naprimjer, kako smo komunicirali. Čini mi se telepatski? Otkrili su mi da sam im od tog dana robinja, da moram raditi sve što mi narede ili će mi djecu ubiti. Klimala sam poslušno glavom.

– Mužu nisam ništa ispričala, nadajući da će mi se sa sabahom, razbistritit u glavi te da ću se uvjeriti kako sam sve sanjala. To sam jutro klecavim nogama ustala da klanjam sabah, nakon dugo vremena. Naime, od dolaska u Austriju, zapostavila sam vjeru. Zato sam i bila laka meta tim dušmanima – spoznat ću dosta kasno – prisjeća se Minela.

Sutradan, džini su je iznenadili u kuhinji. Pojavili su se s prvim mrakom.

– Kad dosad nisi klanjala, nećeš ni od sad – bila je prva naredba.

– Opet sam klimala glavom, nekako se nadajući da ih djeca neće vidjeti, da se ne prepadnu, a opet, htjela sam da ih vidi još neko, kako bih si dokazala da nisam luda. Ipak, samo su meni bili vidljivi.

– Narednih mjeseci, u prvi mrak, moji su novi “prijatelji” stizali. Trajalo je to kratko, kao neki flešbek, baš kao u horor filmovima. Izdali bi poneko naređenje i nestali. Zabranili su mi da zovem roditelje u Bosnu, da im šaljem novac, da idem u džamiju, da klanjam, da vodim ljubav s mužem, da idem na posao…i sve sam ispoštovala, samo da mi djecu ne diraju.

– Sva sreća pa to stanje nije duže potrajalo, a i nije ostalo neprimijećeno. Muž je posumnjao prvo da imam ljubavnika, vodio me doktoru dok sam se ja nećkala, trudeći se da u akšam budem u kući, osamljena, kako bi me moji gospodari mogli zateći i dati mi novu naredbu.

U međuvremenu, muž je nazvao Kadu Radetinac. Ona mu je sve ispričala, pa su mi njih dvoje krenuli pomagati, bez mog znanja. Možda je tako i bilo bolje jer bi džini saznali da im “radim iza leđa”.

– Suprug je vidio da ja nestajem, da se urušava naš život…- a Kada mu je objasnila da mi je rodica iz Bosne poslala đavole u život. Bila je ljubomorna na moj posao, zaradu, novac koji sam slala roditeljima. Njoj su djeca slabo šta slala iz Švicarske. Poslužila se starim bajalicama i magijom od neke vračare iz Srbije. Bila sam laka meta, vjerom nezaštićena. Kada me spasila od velikog navbačaja sihira. Nakon njene pomoći nikad više nisam vidjela one utvare. Nestalo je brige, stresa.

– Rodica je sve to napravila iz zavisti, sa ciljem da se razvedem, da mi se brak upropasti. Da se razbolim, skrenem s pameti, ostanem bez posla i da me više ne gleda kako u Bosnu stižem svake godine u novom autu, novoj odjeći, s velikim osmijehom na licu. Da ne gleda kako moji roditelji lagodno žive zahvaljujući mojoj pomoći. No, džaba joj sve. Džini su se njoj vratili, kao bumerang. A i dalje je djeca ne posjećuju niti joj pomažu…