Minela Podgorica svojim statusom rasplakala mnoge: Skupo je i tužno biti bolestan u ovoj državi

minela podgoricaSarajka Minela Podgorica nakon što je Poljoprivredno-prehrambeni fakultet napustila zbog neprilika finansijske prirode, razmišljala je o pronalasku načina da sama sebi stvori posao i zaradi novac. Iako nije znala apsolutno ništa o pravljenju nakita, odlučila je educirati se putem interneta i pokušati. Uspjela je! O njenom hobiju koji je prerastao u biznis, pisat ćemo uskoro, a naše će čitateljke Minela obradovati i vrijednim i lijepim darovima.

No, do tada, pročitajte Minelin status na FB koji je rasplakao sve one koji su ga pročitali jer, svi smo se mi jednom ili više puta, na svojoj koži ili koži nama nekog bliskog, uvjerili u onu staru “Ne daj Bože da te šta zaboli”. Zdravstvo je u našoj zemlji odavno u haotičnom stanju, a o tome svjedoče i ove emotivne riječi koje je Minela napisala nakon što je provela s bolesnom majkom još jednu kritičnu noć. Uz Minelino odobrenje, aura.ba prenosi riječi što srce paraju…

 

Ma nije ni sudbina više što živim u ovakvom mjestu.
Hitnu pomoć rijetko kad da ćete dobiti ovdje, molite Boga da vam ne zatreba, a kad vam zatreba molite Boga da budu tu, jer inače možete crknuti, ne možete ni umrijeti lako.

Jedino vam ostane patnja-
Ako ih ima, onda pored nekakve ljubaznosti nazor, i injekcije koja sadrži ne znam ni ja više šta, i ne znam koliko ih je mučenica primila do sad
Da li i njoj neka zla sudbina nanese bol, ko zna
Gledaju vas nijemo, i kažu da ne znaju šta da učine…kakva je to hitna gdje nema doktora, kakav je to sud kad ti on, tehničar, proriče sudbinu
Kako otići do Sarajeva, aj kontam, dole je bolje, ima dokor, reći će mi, što je mama u bolovima,

Ali kako otići, kad nema načina, kako
Nađete, prisiljeni ste naći način, jer ne možete više gledati tu patnju, suzdržavate se da ne plačete, al’ kako kad vam je jedino ona ostala da svijetli u životu.
A dole, pa još gore…miješa mi se tuga, miješa mi se bijes, da mogu da im skočim za vrat i naredim da je pregledaju, a vidim toliko ljudi, uplakanih, u bolu, čekaju da se neko smiluje da ih primi.

Inače u 1 sat piju kafu. valjda zbog pritiska, jer valja izdržati, toliko smijeha, pa da su od kamena smilovali bi se i nešto uradili, bar lijepu riječ, ako ništa uputili
a kad se smiluju da dođu, nema nikakvog pregleda, nema ništa, osim one glupe odvratne igle…ma zaklela sam se životom svojim da je neće više primiti
a ona, onako bez snage, pristane, valjda je sva nada u toj igli..
do čega čovjek dođe
I bolest je kod nas skupa stvar
Pitam se, da li su ijednu sekundu pomislili imam li uopšte novca da kupim lijek koji i nije baš lijek, nekakav vitamin
Znam ja babo, gledaš ti to sve odozgo, sa nekog boljeg mjesta
Zar je ovo cijena tvog nestanka
Nema veze babo, znaš da je bilo gore
Sretna sam jer je ovo bila jedna noć, molim te da mi se one druge ne ponove
Ne znam hoću li imati snage ….
I na kraju, nije ovo više ni tuga, čovjek se izgubi kad je sam…

(aura.ba)

Komentari

komentara