Meteoriti donijeli strani DNK: Jesu li ljudi zapravo vanzemaljci?

 

Možda vam pitanje iz naslova zvuči kao naučna fantastika ili kao čista ludost. Međutim, postoje čvrsti argumenti da je tako nešto uistinu moguće. Naš DNK krije brojne misterije koje su natjerale čak i najpoznatije naučnike da u potrazi za odgovorima pogledaju prema nebu

Panspermia Cosmica termin je koji jednostavno rečeno znači da je život na Zemlji zapravo “pao” negdje iz svemira. Prvi koji je tako nešto zaključio bio je slavni mislilac iz petog stoljeća, Anaksagora. Grčki filozof govorio je o “svuda posijanom sjemenu” koje je nastanilo kako mrtve tvari, tako i živa bića. Iz Atine je protjeran zbog neobične teorije da je Sunce masa usijanog željeza te da je Mjesec kamen koji potječe sa Zemlje te reflektira Sunčevu svjetlost. Ponešto bliže današnjem vremenu, britanski naučnici Fred Hoyle i Chandra Wickramsinghe 1978. godine pretpostavili su kako bi komete mogle biti prenositelji kosmičkog sjemena, te kako prenose životne spore iz jednog solarnog sistema u drugi.

Nedavno su naučnici otkrili nevjerovatno otporne bakterije koje bi bez problema mogle preživjeti takva međugalaktička putovanja. Iako to nužno ne znači da su pronađene bakterije zaista putovale iz drugog solarnog sistema u naš, ipak nam je to vrlo dobar dokaz za hipotezu o putovanju bakterija. A zašto se ne bismo i zapitali je li se tako nešto zaista moglo desiti našoj Zemlji? Je li moguće da s vremena na vrijeme na našu planetu dolaze novi vanzemaljski oblici života? Jesu li se ti vanzemaljski oblici života već stopili sa zemaljskim oblicima?

Naređena Panspermia

Jedan od pronalazača strukture DNK, Francis Crick, kako nije uspio pronaći međukorake prije dijeljenja spirale, istakao je hipotezu kako je naš DNK došao na Zemlju već formiran, odnosno kako se razvio na nekoj drugoj planeti. On nije samo vjerovao u takvu mogućnost, već je zastupao tezu o tzv. naređenoj Panspermiji. Vjerovao je kako život nije slučajno došao na nekoj kometi već da je svjesno “zasađen” na Zemlji.

  • Teza da su živi vanzemaljski organizmi mogli doći na Zemlju kao spore vođene radijacijom s druge zvijezde ili kako su doneseni na nekom meteoritu čini se potpuno nevjerovatna. Zato smo kao alternativu razmotrili tezu o naređenoj Panspermiji, odnosno teoriju da su žive organizme na Zemlju namjerno i svjesno donijela inteligentna bića s druge planete. Iako vjerujemo kako je život najvjerovatnije upravo na taj način došao na Zemlju, još uvijek ne postoje adekvatni naučni dokazi kojima bismo potkrijepili tu mogućnost. Naša pažnja usmjerena je na pronalaženje svih vrsta dokaza koji bi mogli osvijetliti tu temu – izjavio je Francis Crick.

Istraživanje ljudskog genoma još uvijek nije završeno. Zapravo bi se moglo reći da smo ga tek počeli shvaćati. Tako je otkriveno kako je veliki dio našeg DNK sastavljen od materije koju neki genetičari nazivaju genetska tamna tvar, čija je funkcija potpuni misterij. U tom dijelu, ponekad nazvanom i “DNK smeće” ili količine tzv. pseudogena koji se smatraju mrtvim genima, odnosno ostacima nekih pradavnih mutacija. Najnovija istraživanja otkrila su kako neki od tih gena baš i nisu potpuno mrtvi i da obavljaju neke funkcije.

Vanzemaljski DNK?

Svi ti novootkriveni podaci potukli su mnoge naučnike da se zapitaju odakle zapravo potječe naš DNK i od kuda tolika količina naizgled nepotrebnog genetskog materijala. Tako su eminentni astrobiolog Paul Davies, profesor sa sveučilišta Macqarie i Charles Lineweaver, astrofizičar sa sveučilišta iz Sydneja, izdali vrlo iznenađujući članak u časopisu “Astrobiology” u kojem izlažu hipotezu kako je naš DNK zapravo nastao razmjenom genetskog materijala između našeg davnog pretka i nekih oblika vanzemaljskog života, kako je u nastanku svijeta mogla postojati mješavina različitih vrsta života te kako su razmjenom njihovih različitih genetskih komponenti mogli nastati alternativni biohemijski sistemi koji su se kao zaostaci pradavnih organizama zadržali u današnjim živim bićima.

Slijedeći takva razmišljanja Paul Davies predlaže u svom članku u časopisu “New Scienist” nešto manje začuđujuću ideju, prema kojoj je stara vanzemaljska civilizacija koristeći retroviruse ostavila poruku u genima zemaljskih organizama. Te poruke mogle su se razmnožavati i zadržati bez ikakvih promjena tokom hiljadu miliona godina, čekajući tačno određeni trenutak u kojem će se konačno aktivirati.

Iz te teorije mogu se izvući fascinantne hipoteze. Ako neka napredna vanzemaljska civilizacija u jednom trenutku poželi zavladati svemirom, uopće ne mora koristiti komplicirane uređaje ili goleme svemirske brodove, već samo aktivirati “uspavane” gene u Zemljanima.

Velika je vjerovatnost kako ćemo u budućnosti nakon nekoliko stoljeća konačno osvojiti cijeli Sunčev sistem, te u njemu osnovati različite kolonije. Zbog golemih udaljenosti između zvijezda, na tako dugom putovanju bi se moralo izmijeniti nekoliko generacija. Kada bismo konačno uspjeli u potpunosti “pročitati” i shvatiti naš genetski materijal, možda bismo mogli proizvesti pogodne, otporne organizme koji bi bili sposobni preživjeti posebna putovanja u kojima bi tek otkrivene planete mogli prilagoditi za život.

Ali kako bismo onda mi došli do tih novih planeta? Tako što bismo evoluirali zahvaljujući organizmima koji su preživjeli to daleko putovanje. Ti organizmi donijeli bi na Zemlju promijenjenu genetsku strukturu koja bi nam omogućila život na novim područjima. To bi bio vrlo dug proces i vjerovatno bi trajao hiljadama miliona godina, ali bi nam omogućio daljnje osvajanje svemira.

Možda se upravo takav scenarij već desio na našoj Zemlji. Prvi živi organizmi na Zemlji su vrlo primitivni, ali i vrlo otporni na svemirska zračenja i mogli su preživjeti i dugo putovanje s neke udaljene galaksije. Nakon nekoliko genetskih mutacija na Zemlji su razvijeni organizmi koji stvaraju kisik. Tokom dugog procesa atmosfera našeg planeta napunila se s dovoljno kisika koji je onda stvorio zaštitni omotač, odnosno ozon. Zahvaljujući povoljnim uvjetima za život, ostala živa bića su sve više napredovala. Tako su se s vremenom kao rezultat vrlo složenog procesa razvila ljudska bića. Evolucijski ciklus završit će se tek kada i mi budemo sposobni stvarati “životno sjemenje” koje će biti moguće zasaditi u drugim, novim svjetovima. Iako se ta teorija čini nemogućom, sve ukazuje na to da će se ona zaista i realizirati.

Nanobakterije – sjemenje života?

Godine 1992. jedna naftna kompanija je prilikom iskapavanja na platformi smještenoj na kopnu na zapadu Australije pronašla ostatke stijene, 3.000 metara ispod nivoa okeana. Uzorci su odneseni na analizu na sveučilište u Queenslandu. Istraživačka ekipa na čelu sa geologinjom Phillipom Uwins nije pronašla naftu, već nešto što će poljuljati temelje biologije: žive organizme! Ispod leće elektronskog mikroskopa ugledali su veliki broj neke vrste vlakana koja su bila 10 puta manja od najmanje poznate bakterije. Uzgajanjem u laboratoriju otkriveno je kako se neobična bića razmnožavaju neuobičajeno brzo. Za istraživačku ekipu nije bilo nikakve sumnje: pronašli su novi oblik života koji su nazvali nanobakterije kako bi ih razlikovali od klasičnih mikroba. Svoje otkriće obznanili su 1998. godine u prestižnom časopisu “Sciense”.

Vrlo je zanimljivo kako su izgledom i veličinom nanobakterije vrlo slične misterioznoj strukturi koja je pronađena na meteoritu ALH840001 koji je NASA-ina ekipa istražitelja identificirala kao moguće fosilizirane ostatke nekih primitivnih marsovskih organizama. Jesmo li doista našli životno sjemenje koje je slučajno dospjelo na Zemlju te uzrokovalo stvaranje života i ljudskih bića?

Neki vrlo sumnjičavi mikrobiolozi ne vjeruju kako su nanobakterije zaista žive te smatraju kako su premalene da bi zaista posjedovale DNK, ali vjeruju kako bi njihovo otkriće zaista moglo objasniti nastanak života na Zemlji i pomoći naći odgovore na pitanja koja već stoljećima intrigiraju čovječanstvo.

Kriju li se negdje u svemiru naši preci koji su “zasadili” život na Zemlji? Postoje li u nekoj udaljenoj galaksiji bića koja nam nalikuju? Ili možda mi moramo “posaditi” život negdje u svemirskim prostranstvima?

Još uvijek smo okruženi misterijima, u sebi nosimo gene za koje još ne znamo čemu služe i svaki put kada uperimo pogled prema nebu pitamo se kako je zapravo nastao život.

Komentari

komentara

error: Content is protected !!