Matthieu Ricard, molekularni biolog kojem su kolege naučno dokazali da je najsretniji čovjek na svijetu: Na sreći se treba raditi, trenirati je. Ona je samo jedna od ljudskih vještina

matthieu-ricard2Ricard je spojio zapadne neurologe i istočnjačke duhovnjake i probio u područja gdje oni zasebno nisu mogli, a kada su naučnici s američkog univerziteta Wisconsin skenirali njegov mozak zaključili su, pojednostavljeno govoreći, da je stanje lijevog dijela frontalnog korteksa, koji ukazuje na pozitivne emocije, daleko bolje negoli kod bilo kojeg drugog ispitanika, da on šalje daleko najjače signale koje su ikada vidjeli

Matthieu Ricard je kao mladić napustio istraživanja s dobitnikom Nobelove nagrade za medicinu da bi na drugom kraju svijeta sarađivao s dobitnikom Nobela za mir. Da nije postao budistički redovnik i blizak saradnik Dalaj-lame, Ricard, rođenjem Parižanin koji je u 26. godini doktorirao molekularnu biologiju kod nobelovca Francoisa Jacoba, vjerovatno bi napravio svjetsku karijeru. Tako su mu barem tada, početkom 1970-ih, predviđali. No, čim je odbranio disertaciju na uglednom pariškom Institutu Pasteur, Ricard je ostavio Evropu, otišao u planine Nepala i posvetio se potrazi za srećom, na ličnom i naučnom nivou.

Danas je jedan od najpoznatijih predstavnika „spiritualne nauke“, postao je produžena ruka spiritualnog budizma ka racionalnoj nauci. Autoritet koji tumači na koji način moderna neurologija može iskoristiti dva i po vijeka budističkog istraživanja ljudskog uma kroz meditaciju.

Odsječen od svijeta

U posljednjih 15 godina saradnjom neurologa i budističkih redovnika utvrđeno je da je meditacija mnogo više od ugodne relaksacije i da su njeni učinci na um daleko veći. Što se tiče samog Matthieua Ricarda, naučno je dokazano da je on – najsretniji čovjek na svijetu. Kad su naučnici s američkog univerziteta Wisconsin skenirali njegov mozak zaključili su, pojednostavljeno govoreći, da je stanje lijevog dijela frontalnog korteksa, koji ukazuje na pozitivne emocije, daleko bolje negoli kod bilo kojeg drugog ispitanika, da on šalje daleko najjače signale koje su ikada vidjeli.

– Svi ljudi imaju predispozicije za sreću. Biti sretan znači vježbati da bi došli do te sreće i da bi je mogli zadržati. To vam je kao da pred sobom gledate čovjeka atletske građe. Ne znači da će taj biti uspješan sportaš. Da bi bili dobri u sportu, treba vježbati. I za osjećaj sreće treba puno vježbe. Kao i fizičke vježbe, i ove mentalne vježbe su tehnika, imaju svoja pravila. Sreća dođe kad kroz vježbe razvijemo suosjećanje, duboki mir, unutarnju slobodu i mudrost – kaže na početku razgovora sa novinarkom Karmelom Devčić. Ona ga je pronašla u budističkom samostanu nedaleko od Katmandua, gdje već tridesetak godina živi. Prije toga mjesec dana je meditirao u svome malom skloništu na Himalajima.

– Mržnja, zavist i bijes su emocije kojih se možemo riješiti ili ih naučiti kontrolisati. Vježbom se oslobađamo, razvijamo iskrenost, prije svega prema samom sebi, i duboku introspekciju. Ali, problem je da se većina boji biti iskrena prema sebi i pogledati duboko u sebe. Mnogi kažu da su tehnike o kojima im govorim sjajne, ali da ne mogu biti sretni jer nemaju vremena da vježbaju, nemaju vremena da meditiraju. To je stvar prioriteta. I nije samo bitno koliko se meditira, bitan je kontinuitet, da se to radi redovno. Dok sam radio na doktoratu, meditirao sam prije odlaska na posao. Uglavnom po pola sata, nekad do 40 minuta. Brzo sam vidio koliko to mijenja moj život. Pomoglo mi je mijenjati način na koji vidim stvari. Kad stvorite naviku, onda vam meditacija postaje potreba, ako je nema – nedostaje vam.

Kad budistički redovnik s Himalaje progovori, mir i meditacija se, u zapadnjačkoj percepciji tog svijeta, gotovo podrazumijevaju. Ali, kako biti miran i sretan, a „usisan“ u liberalni kapitalizam, dok radiš od jutra do mraka, plaćaš kredite s prevelikim kamatama, djecu ti čuvaju dadilje, posjećuješ onkologe?

– Da bismo bili sretni, na tome treba raditi. Većina ljudi nema pojma da u rukama imaju sve što im je potrebno za sreću, da sreća neće doći sutra ili za nekoliko godina, ako budu bogatiji, zdraviji, ljepši, uspješniji… ili ako se neke vanjske okolnosti oko njih, na koje oni sami možda i ne mogu utjecati, promijene.

Potraga za srećom

Šta se dogodilo 26-godišnjem Francuzu kojeg je zanimala molekularna biologija da nepovratno ode na Himalaju?

– Odluku da odem u budističke redovnike nisam donio preko noći. Odlazio sam na Himalaju i vraćao se u Pariz više puta, gledajući ta dva svijeta. Nakon nekoliko godina odlučio sam da me više od molekularne biologije zanima kako radi ljudski mozak, da me zanima proučavati um, vježbati moj um. I u toj mojoj ličnoj potrazi za srećom ja sam, u neku ruku, ostao naučnik. Otići dalje od ličnog razvoja i istraživati um uz pomoć tehnika budizma kao kontemplativne nauke za mene je bio prirodan put, zapravo kontinuitet. Nekad sam istraživao genetiku, mapiranje kromosoma neke bakterije, danas se bavim proučavanjem uma. Ne morate imati kompleksne instrumente i laboratorij da biste se bavili naukom. Ja proučavam misli, otkud dolaze, kako nastaju emocije, kako se te emocije razvijaju dalje, umnožavaju, kako čovjek može kontrolisati emocije, a ne da emocije vladaju čovjekom. Ne morate biti ni ljuti, ni zavidni, ni nesretni, ali onda vi morate kontrolisati svoje emocije.

Je li lakše biti sretan ili nesretan?

– Sreća je rezultat iskustva, do nje se dolazi kad uvježbate vještine upravljanja umom. Ali, kad već pitate – vjerovatno je lakše biti nesretan. Da biste bili mrzovoljni i depresivni, ili pak sebični, ne morate vježbati. To su emocije koje ljudima dolaze prirodno, kad-tad. Ne morate raditi na osjećaju zavisti, ljutnje. Svi mi imamo potencijal biti altruistični, ali ako ne trenirate um, teško je doći do duboke smirenosti, stalno prisutnog suosjećanja za druge, altruističnog osjećaja ljubavi. To su emocije koje dođu prirodno, ali one ne ostaju uz nas, ako ne radimo na njima. To zahtijeva trud. E sad, je li taj trud težak? Nemam pojma, ali znam da traži i vremena i rada.

Ponovni susret  sa ocem

Odluka da ode na Himalaju i postane budistički redovnik najviše je šokirala njegovog oca, poznatog francuskog filozofa i nekadašnjeg urednika LePointa Jean-Francoisa Revela. Jedan od prvih francuskih novinara koji je nakon kineske okupacije pisao o Tibetu ipak se desetljećima nije uspio pomiriti s činjenicom da je sin napustio naučni institut i otišao meditirati u Nepal.

Nekoliko decenija kasnije, poziv jednog francuskog izdavača ponovo će zbližiti oca i sina koji nikada nisu izgubili kontakt. Izdavaču je palo na pamet da bi poznati otac i poznati sin, jedan agnosti, drugi budistički redovnik, mogli zajedno napisati knjigu o temeljnim životnim pitanjima.

Dogodilo se da je otac pristao. Tako je nastala i knjiga „Redovnik i filozof“, veliki bestseler u Francuskoj koji je kasnije preveden na mnoge jezike. Knjiga koju je napisao s ocem donekle mu je promijenila život.

– Odjednom sam postao tražen, zvali su me na sve strane. Pokazalo se da to ima smisla. Sav novac koji dobijem od knjiga ide za naše humanitarne projekte u Nepalu, Indiji i Tibetu, škole i bolnice. Samo u Tibetu vodimo brigu o 15 bolnica i to ima smisla. Daleko do toga da samo sjedimo i meditiramo…

(Arhiv magazina Aura)

Komentari

komentara