Mast za letenje: KAKO SE PRAVILA VJEŠTIČIJA MAST?

Izvrgnute najužasnijim mukama torture, takozvane prozvane vještice su izmišljale najnevjerovatnije, pa čak i najogavnije „recepture” kako bi se što prije oslobodile muka. Priznavale su da su na mjestima vještičjih sastanaka, uz gošćenja, razvrat, blud obavljale i jedan poseban vid posla. Nazivale su ga praktični „posao”, spravljanje čarobnih masti.

Gotovo da i nema procesa protiv vještica, a da se ne spominje vještičja mast. Prilikom mučenja, svaku su od tih nesretnica pitali i za mast, za koju se vjerovalo da vještici pomaže u letu.

U želji da okrilate i polete na sastajalište vještica, te bi se žene mazale tom čarobnom mašću, po trbuhu, preponama i Venerinom brijegu – Venerin brijeg je drugo ime za stidnu kost, intimnim dijelovima tijela kao i jastučićima na dlanovima.

Budući da je većina tih masti sadržavala tinture biljnog porijekla, a sam sastojak tinkture izaziva jaka halucinantna stanja, moguće je da su tako postizale „let”. U tom buncanju, tobožnjem letu i priviđenju drugih maštovitih događaja, mogao se dogoditi i susret sa „samim demonom”.

Recept
Na „sabatu”, sastanku vještica i nečastivog, one su u golemim kotlovima kuhale udove i tjelašca nekrštene dječice i tako spremale mast kojom su se premazivale prije „poletanja” ili su tom istom mašću mazale svoje „letjelice”- metle, štapove.

Neke su optužene priznavale, pod neizdrživim mukama torture, da im je nečastivi davao masti koje su ih preobrazile u vuka koji je nezasitno proždirao seoska stada.

Učeni ljekar Johann Hartlieb, inače dvorski ljekar, vojvode Albrechta III Bavarskog, u svom rukopisnom djelu koje je napisano Anno Domini 1456., a nosi poduži naziv: Knjiga svih zabranjenih vještina, bezvjerstava i čarobnjaštva, donosi jedan posve neobičan „recept” za pripremanje masti za let.

Prenosimo ga u cjelosti, uz napomenu da je rukopis pisan starim njemačkim jezikom pohranjen u Heidelberškoj sveučilišnoj biblioteci:

Kako se leti kroz vazduh?

Za takve se letove služe muškarci i žene, naime oni bezbožnici, mašću koju zovu ugentum Pharelis. Prave je od sedam trava, a svaku travu beru onoga dana koji je posvećen toj travi, tako nedjeljom beru i iskapaju solquium, ponedjeljkom lunarium, utorkom verbenam, srijedom mercurialem, četvrtkom barbam Jovis, petkom capillos Veneris; od njih onda prave mast miješajući ih sa malo ptičje krvi i životinjskog sala.

Sve to ja nikako ne pišem zato da bi koga sablaznio. Kad im se onda prohtje, namažu klupe ili grede, vile ili žarače i polete. Sve je to prava nigramancija i strogo je zabranjena…

Slučaj iz Hrvatske

Ako je jedan od najučenijih ljudi Bavarske vjerovao u čarobnjaštvo, možemo samo zamisliti kako je tek čvrsta i bespogovorna vjera bila onih iz širokih slojeva nepismenog i neobrazovanog puka.

Kako naši progonitelji vještica nisu ni u čemu, pa ni u zlomislenosti zaostajali za onima iz „prosvećenih” strana zapadne Evrope, nije čudno što se u gotovo svakom procesu koji se protiv vještica vodio u Hrvatskoj- spominje i mast.

Tako je „copernica” Kata Kozjak pod strašnim mukama priznala u sudu grada Zagreba (ispitivanje je trajalo od 4. do 10 marta 1699.) da je mast radila tako što bi u majčinoj utrobi umorila i „uzela” dijete, leš bi kuhala u velikom kotlu na slaboj vatri; svakako, mesto kuhanja je moralo biti raskrsnica.

U toj gnjusnoj raboti pomagale su joj neka Radička i neka Tkalčevica (supruga tkalca),čak i jedna pekarka je bila pomoćnik.

Pogubljene bez puno dokaza
Iste te godine (1699.) na dan 31. marta pisar zagrebačkog sudstva upisao je u zapisnik, među ostalim i „priznanje” Jele Medović o tome kako se priprema čarobna mast: I kaže, da je od ljudi mast kuhala na raskršću na mladu nedjelju…

„Priznala je takođe” da ima prave masti u fioci svoje sobe . Ovakva gnusna neočekivana priznanja u tužilaštvu, ali i među građanima Zagreba stvorila je veliku ogavnost i mučninu.
Poslije presude stavljana je na strašne muke da bi na kraju bila pogubljena.Međutim, tih godina nije ona jedina bila ta koja je osuđena i koja je priznala zločine. Osim nje priznale su zlodjela i Helen Škvarić i Mara Fućkan. Suđenje ovimvješticama trajalo je od od 8. avgusta 1751. do 4. maja 1752. godine.

U čitavom svijetu do sredinom 19. vijeka bila su suđenja vješticama, većina je umrla nevina. Za suđenje nije trebalo puno dokaza, bilo je dovoljno da ih neko osudi ili da kod sebe imaju neku spravu ili stvar koja nije bila svakodnevna.

 

error: Content is protected !!