LUTAK ROBERT: KAKO JE UKLETA LUTKA SIJALA STRAH I TREPET OKO SEBE?!

Iako je u svijetu mašte sve dozvoljeno, pogotovo u glavama književnika, režisera i scenarista, zna se da ipak život piše najbolje romane koje vješti umovi pretaču u knjige bestselere i hit filmove koje pune kinoblagajne. Tako je skoro postalo pravilo da su upravo najmaštovitiji filmski zapleti i najkrvaviji horori zasnovani na pravim događajima.

Tako ljubitelji horor filmova sigurno pamte lutku Čakija iz filma “Dječja igra” snimljenog 1988. godine. U filmu, lutak oživljava i kreće u smrtonosne pohode, ledeći gledaocima krv u žilama. Poslije prvog, snimljena su još četiri nastavka ovog kultnog filma.

Uzor za Čakija, scenarista filma Tom Haland potražio je u Robertu – lutku kojeg danas posjetioci mogu da vide pa i fotografišu se sa njim u Martelo muzeju na Ruzvelt bulevaru u gradiću Ki Vestu na Floridi.

Možda je oko ove lutke dignuta bespotrebna prašina ili je sve samo plod niza slučajnosti, ali žena koja je kao devojčica doživjela da joj omiljena igračka “od života napravi pakao”, i poslije trideset godina tvrdi da je sve bilo istina.

– Robert je bio živ i htio je da me ubije!

Da u svemu tome ima makar trunka istine, pokazuje podatak da čuvari Martelo muzeja posebnu pažnju obraćaju na to da lutak uvijek bude na sigurnom, i u noćnim satima, kad posjetioci napuste prostorije, ostane obavezno zaključan.

Osveta sluškinje

Priča počinje 1906. godine, kad je Robert Judžin imao 6 godina, u kući Otovih u Ki Vestu, na uglu ulica Iton i Simonton, koju su izgradili 1898. godine.

Tomas Oto i njegova supruga kažu da nisu bili prijatni ljudi ni prema svojim susjedima, a naročito su bili grubi prema posluzi. Jedna od sluškinja, zadužena da brine o njihovom sinu Robertu Judžinu, zvanom Džin, navodno je bila upućena u tajne vudu-magije, i kad joj je prekipilo zbog maltretiranja, odlučila je da im vrati milo za drago na svoj način.

Sluškinja je malom Judžinu poklonila osamdesetak santimetara veliku lutku, ručno napravljenu, u obliku dječaka, napunjenu slamom i obučenu u mornarsku uniformu. Navodno je za kosu na glavi lutke upotrijebila Judžinovu kosu.

Džin je odlučio da svog novog drugara nazove Robert i isprva je bio oduševljen igračkom. U stvari, dječakovo ime bilo je Robert, ali uskoro je od majke zahtijevao da ga zove Džin, jer je Robert – ime lutke! Nije se odvajao od nje, i ukućani su često mogli da čuju kako u svojoj sobi na spratu razgovara sa Robertom, što ih nije zabrinjavalo sve dok nisu zapazili da na postavljena pitanja dječak odgovara sam sebi i to drugačijim glasom, ili su bar mislili da to Judžin govori sam sa sobom izmijenjenim glasom.

Bio je to početak noćne more koja će se, samo privremeno kako se pokazalo, okončati zaključavanjem Roberta na tavan, gde će godinama strpljivo čekati svoju priliku da bi svojim vlasnicima stvarao nevolje i spuštao žmarce niz kičmu.

Virio sa tavana

Dok Robert nije bio zatvoren na sigurno, mnogo se neobičnih stvari zbivalo u kući bračnog para Oto. Pored ostalog, susjedi su tvrdili da viđaju lutka kako se šeta od prozora do prozora i proviruje na ulicu, a Džin je za svoje nestašluke sve češće okrivljavao krpenog druga. Da nije u pitanju samo dječija mašta, Otovi su mogli da se uvjere kad je dječak bio prisutan sa njima u prizemlju, a sa sprata se čulo jezivo kikotanje. Na trenutak su krajičkom oka mogli da vide Roberta kako protrčava hodnicima.

Džin se sve češće noću budio vrišteći od straha, a kad bi roditelji utrčali u sobu, nalazili su isprevrtan namještaj i dječaka sleđenog od užasa, a lutka, prislonjena na krevet, piljila je u njega svojim staklenim pogledom. “Robert je to učinio!”, ponavljao je Judžin u takvim trenucima. Zato je donijeta odluka da se uzrok svih nevolja smjesti na tavan kuće, gdje je i ostao mnogo godina, a na čudne događaje se tokom njih pomalo zaboravilo.

Kad su Judžinovi roditelji umrli, i kuća prešla u njegovo vlasništvo, prilikom spremanja tavana Džin, tada već poznati slikar, ponovo je otkrio svog druga iz detinjstva, a od trenutka kad ga je ugledao, Robert je opet počeo snažno da utječe na dečaka. Judžinova supruga nije imala razumijevanja za lutka koji se svaki čas pojavljivao u drugom dijelu kuće, pa je Džin lutka odnio na tavan, prislonivši ga uz prozor da bi ovaj mogao da gleda napolje.

Ubrzo nakon toga, zdravlje Judžinove supruge je počelo da popušta i ona je, kako se priča, na kraju umrla u ludnici.

Stanovnici Ki Vesta čuli su za Roberta i njegova nedjela, a mnogi ljudi koji su prolazili pored kuće Otovih tvrdili su da ih je lutka posmatrala sa tavanskog prozora i rugala im se. Školska djeca prelazila su na drugu stranu ulice, strahujući od Robertovog ljutitog pogleda.

I gosti su se prorijedili…

Jedan vodoinstalater, koji je radio u kući je ispričao: “Obavljao sam neke poslove na tavanu i vidio lutku koja je izgledala prilično jezivo dok je sjedila u maloj stolici za ljuljanje. Isprva nisam obraćao pažnju. U toku rada, morao sam nekoliko puta da odem do kombija po materijal, i svaki put kad bih se vratio, mogao bih da se zakunem da se lutka malo pomjerila. Kad sam već bio pri kraju i krenuo da silazim niz stepenice, iza leđa sam čuo dječiji smijeh. Vratio sam se i vidio da je lutka sada u suprotnom uglu prostorije! Počeo sam da tražim dijete koje se, očigledno, igralo sa mnom, ali nikoga nije bilo. Nisam bio prestrašen, ali sam pobjegao, ostavivši i alat iza sebe”

Judžin Oto umro je 1972. godine, i kuća je dobila nove stanare, ali priča se ponovila.

Lutka voli bombone

Poslednja želja Judžina Ota bila je da kuća ostane netaknuta i da Robert i dalje u njoj ima svoje mjesto. U nju se uselila jedna porodica sa 10-godišnjom devojčicom, koja je ubrzo otkrila Roberta na tavanu i prisvojila ga. Ali, gotovo istog dana, počele su noćne more. Više puta, dijete se budilo jer je lutka sjedila na njenom licu, pokušavajući, kako je tvrdila, da je uguši. Čini se da Robert nije simpatisao nove vlasnike, a pogotovo djevojčicu koju je neprestano mučio tako što joj je lomio i uništavao druge igračke. Kad je pas, kućni ljubimac, stradao, neobjašnjivo se zapetljavši u žice roletne, zlokobnog lutka su ponovo smjestili na tavan.

Poslije njihove selidbe, kuća je izvjesno vrijeme bila prazna, ako se tako može reći, s obzirom na to da su komšije i prolaznici često iz nje čuli pjevanje u toku noći i viđali Robertovo lice na prozorima.

Najzad, nekadašnji dom porodice Oto, grad je otkupio i u njoj otvorio galeriju, a lutak Robert je dospio u obližnji Martelo muzej, gdje se i danas nalazi.

Smješten je ispod staklene kutije, a zaposleni u muzeju tvrde da se, od kad je on tu, događa mnogo toga neobjašnjivog. Pored ostalog, oko Roberta se redovno osjeća intenzivan miris peperminta, a ujutro na podu nalaze prazne papire od pepermint-bombona, iako je prethodne večeri sve očišćeno!

Posjetioci tvrde da im vrlo često kamere otkazuju bez vidljivog razloga kad pokušavaju da snime Roberta.

Klaudija Penington, direktorica muzeja, za najpopularniji eksponat u svojoj ustanovi kaže: “Robert nije Čaki, on nije zao! On je lutka koju krive za sve. Možda je nestašan, ali svakako ne želi da vas povredi!”

Robert ima auru

Za Roberta se zainteresovalo Udruženje za paranormalna istraživanja “Atlantik” iz Klirvotera, i njegovom ispitivanju posvetili su veliku pažnju.

Na konvenciji koju su održali, lutak je bio prava zvijezda večeri, i preko stotinu učesnika željelo je da se fotografiše sa njim. Otvoren je i E-mail preko kojeg mu stižu pisma obožavalaca. U međuvremenu je Sendi Davje, koristeći specijalnu kameru za otkrivanje aure, napravila Robertove snimke i ustanovila da oko njega postoji aura, plavičasta pri vrhu slike i purpurna u donjem dijelu.

Po njenom mišljenju, aura ove boje otkriva “duboka osjećanja, komunikativnost, mir i ljubav u plavom dijelu i magijsko, sjedinjavajuće i duboko duhovno razumijevanje u purpurnom”.

Da li to znači da je Robert neopravdano proglašen zloćudnim i opasnim?

Još jedna pikanterija intrigira posjetioce muzeja. Robertova kosa je, s godinama, postala bijela, a ukoliko je zaista u pitanju kosa malog Judžina koja je upotrebljena u vudu-ritualu prilikom pravljenja lutke, poznato je da ona ne može vremenom da promijeni boju.

(aura.ba)

Komentari

komentara