Legende: U tvrđavi kod Sarajeva i danas se krije zakopano zlato nad kojim uoči Blagovijesti, gori modar plamen

Dr. Vlajko Palavestra (1927-1993): Bio je jedan od rijetkih istraživača usmenog narodnog proznog stvaralaštva koji je svoje radove bazirao prije svega na građi koju je sam sakupio na terenu

Objavljujemo u nastavcima zanimljive priče iz knjige “Legende iz starog Sarajeva” koju je priredio Vlajko Palavestra. Riječ je o legendama koje su već počele da blijede i rijetki su oni koji vam mogu ispričati neku od njih. Na ovaj način pokušat ćemo ih sačuvati od zaborava i približiti što većem broju čitatelja…

U uvodu knjige Legende iz starog Sarajeva, autor Vlajko Palavestra prvo se pozabavio određenim činjenicama radi što boljeg razumijevanja legendi navedenih u knjizi. Tako između ostalog navodi:

– Sarajevo je grad koji su zasnovali i razvili Turci i davali mu svoj pečat puna četiri vijeka. U procesu formiranja gradskih naselja s orijentalnom fizionomijom u Bosni, u drugoj polovini XV
i prvoj polovini XVI vijeka uočavaju se dvije komponente – ranija derviška, kada je podizanjem „zavija” (svratišta, hospicija) započinjalo osnivanje i razvoj kasaba; i kasnija državna i zvanična.

Značajna uloga zavija i derviša, nosilaca islamskog misticizma, odrazila se i na narodna predanja, koja su nastajala uporedo s razvojem varoši i koja su doprla sve do naših dana kao svojevrstan trag minulih vremena. Otuda je razumljivo što je većina legendi iz starog Sarajeva vezana za život, zbivanja i ljude iz perioda turske vladavine.

Usmena prozna kazivanja, tradicija, a među njima i legende, formirani su, ponekad, i tako što su se memoratska pričanja, uspomene na ljude i događaje, sjećanja i zapamćenja, dopunjavala
i ukrašavala tradicionalnim elementima bogatog fonda usmenih predanja dublje starine i šire rasprostranjenosti, epske poezije, običaja, a naročito narodnih vjerovanja i praznovjerica, koje su bile prisutne u svakodnevnom životu ljudi tog vremena.

Tako u predanjima iz starog Sarajeva nalazimo odraze realnog sjećanja na određene pojedince i zbivanja koja imaju historijsku podlogu, zapamćenja pretočena u novu cjelinu s opštepoznatim motivima naših, i ne samo naših, narodnih predanja, sujevjerja, vjerovanja u mitska bića, mistične pojave i znakove, snove i predskazanja.

Nesumnjivo je da su, tokom proteklih vijekova, zaboravljeni i za nas danas izgubljeni mnogi sadržaji nekadašnjeg, vjerovatno znatno bogatijeg repertoara usmenih narodnih predanja u starom Sarajevu, tako daje pred nama, zabilježen u recentnim, često usputnim zapisima, vjerovatno samo manji dio – onaj koji je nadživio zaborav po neznanim opredjeljenjima narodnih shvatanja i tradicionalne kulture.

Zaboravljanje ili podsvjesno potiskivanje detalja, čak i čitavih događaja iz prošlosti, pojedinih ljudi i njihovih djela, zamjenjivanje ili zanemarivanje dijelova historijske stvarnosti i realnih ličnosti, variranje motiva te ispremetana hronologija, karakterišu usmenu narodnu tradiciju uopšte, ali je zrnce historijske istine gotovo uvijek prisutno u njima…”

U nastavku pročitajte nekoliko legendi koje smo odabrali ovoga puta bez navođenja komentara i bibliografskih podataka iz kojih je autor Palavestra crpio podatke.

Priča o Zlatnom dolu

U staro doba, prije nego što su Turci osvojili Bosnu, Sarajevo se zvalo „Zlatni do”, toliko je bilo
lijepo i bogato. I sada ima u Sarajevu brdo koje se zove Zlatište, gdje se nekada, kako se pričalo, kopalo zlato.

Sakriveno blago

Istočno od Sarajeva bila je tvrđava „Stari grad” koju je, prije Turaka, sagradila Prokleta Jerina. Svaka je muška glava za gradnju morala dati tri litre zlata. I sada, kažu, u ruševinama tog grada, kod sela Hodidjeda na Bulozima, ima zakopano blago i nad njim, uoči Blagovijesti, gori modar plamen.

Kralj Dobrobić

Davno je jedan putopisac, gost u Sarajevu, zapisao da stari grčki i latinski pisci ovako opisuju Sarajevo i njegovu tvrđavu: „Ovaj grad načini najprije kao zamak na klancu kralj po imenu Dobrobić. Načinivši najprije u njemu deset-petnaest koliba, ostavi oko 300 vojnika u ovoj pustinji da čuvaju prolaz kroz klanac. Ali pošto je tu zrak i voda zdrava i narod se umnoži i nešto došljaka naseli, zasadiše vinograde i bašte, načiniše kuće, te naselje postade malom kasabom. Uvidjevši kralj Dobrobić potrebu, sagradi tvrđavu”.

Susjedi sokola

Ali, narod priča i drukčije, pa kaže da je sarajevska tvrđava građevina iz turskog vremena, da se zvala Sahin Džiran (susjedi sokola) i da ga je zidinama opasao Ali-paša Skopljak prije 250 godina. Podigao je i utvrdio zidove i obijelio ih tako da grad izgleda kao zrno bisera.

Graditelji saraja

Kada su Turci osvojili Bosnu, na mjestu današnjeg Sarajeva, pričalo se u narodu, sagradio je dvor turski vojskovođa Isa-beg – neko kaže Gazi Husrev-beg, a neko tvrdi da je to bio Soko Mehmed-paša – i po tome je dvoru grad Sarajevo dobio svoje današnje ime.

Latinluk i Latinska ćuprija

Latinluk je bio naziv mahale (gradske četvrti) u starom Sarajevu u kojoj su živjeli katolici. U njoj su dubrovački trgovci imali svoju koloniju, a i ostali stanovnici ove mahale bili su velikim dijelom katolici, koji su tu imali i svoju crkvu sve do godine 1697. Uspomena na ovu mahalu sačuvana je do novijeg vremena u nazivu Latinske ćuprije (Principov most ).

(Aura.ba)

Komentari

komentara

error: Content is protected !!