Legende o gorštaku i krvopijama: Neobična stvorenja koja nalazimo u mitovima i legendama širom svijeta oduvijek golicaju maštu

Divovi, patuljci, vampiri i ljudi sa pasjim glavama samo su dio tog zanimljivog folklora. Ali neka od tih bića vuku porijeklo iz stvarnih stvorenja koja su hodala zemljom

Jedna od najčešćih legendi koja se uspješno inkorporirala u pop kulturu je i priča o šumskom čovjeku. Legende o ovom snažnom, majmunolikom gorštaku susrećemo u brojnim kulturama. Naučnici naravno nisu pronašli nikakav dokaz njegovog postojanja niti dokaz autentičnosti ovih priča. Ipak, širom SAD-a mnogi tragaju za ovim mitskim bićem.

Većina ekologa smatra da klima na području današnje SAD-a nikada nije bila pogodna za razvoje tako velike vrste majmuna, pogotovo ne za razvoje njihove brojnije populacije. Ako se radi o vrsti koja se želi održati, broj Bigfoota bi bio znatno veći.

Postoje neke male šanse da je Bigfoot nekada i postojao te da se danas radi o vrsti pred izumiranjem, što objašnjavaju neka navodna viđenja ovog stvorenja.
Mnogi stručnjaci koji se bave porijeklom mitskih stvorenja smatraju da je legenda o velikom dlakavom humanoidu nastala jer smo nekada zaista živjeli među njima. Moguće je da se priča o tim stvorenjima očuvala još iz vremena kada smo naš planet dijelili sa Neandertalcima.

Legende o vampirima, tačnije stvorenjima koja sišu ljudsku krv potječu iz davnih vremena i nalazimo ih u svim kulturama. Različiti narodi su različito gledali na ove krvopije, a savremenu verziju vampira, kao besmrtnika, oštrih očnjaka i blijede puti možemo zahvaliti romanu “Drakula” Brama Stokera.
Prije toga vampiri su predstavljani dosta drugačije, tamne puti i bez oštrih i dugačkih očnjaka. U nekim kulturama vampiri su predstavljani kao mlade žene koje uz pomoć svoje duge kose sišu krv.
Jedini dokazi da zaista postoje stvorenja koja sišu krv su priče o chupacabri. Riječ je o stvorenju nalik kojotu koje se susreće u pričama južne i centralne Amerike. Ovo biće ubija stoku tako da joj isiše krv do zadnje kapi. Često viđenje ovog neobičnog stvora, pa čak i video snimke istog, idu u prilog njegovom postojanju.

Zmajevi su stvorenja koja nalazimo u svim mitologijama širom svijeta i uvijek su predstavljani na gotovo identičan način, nalik nekoj golemoj zmiji ili kakvom drugom gmazu, sa magičnim osobinama.
Srednjovjekovna vizija zmaja kakvog poznajemo iz viteških legendi nastala je nakon što su na području drevne Mezopotamije pronađeni ostaci dinosaura. U antičkoj Grčkoj, rimskoj i keltskoj kulturi zmajevi su bili predstavljeni na sasvim drugačiji način, sličnije kineskoj viziji ovih moćnih stvorenja, za koju su takođe zaslužni pronalasci ogromnih kostiju.
Ako su zaista ti moćni gmazovi postojali, onda bi, navodno, čudovište iz Loch Ness bio možda posljednji predstavnik te vrste.

Zmajevi – metafora za zlo ili mudrost

Za ljude srednjovjekovne Evrope i Bliskog istoka zmajevi su se nalazili svuda i skrivali u pećinama te su bili zaslužni za mnoga zla. Mnogi naučnici zato vjeruju da zmajevi nisu ništa drugo do metafora za zlo. Ali to vrijedi samo za kršćanski svijet.


Na Dalekom istoku na zmajeve su gledali, i još uvijek gledaju, sasvim drugačije. Oni su mudra i produhovljena bića, povezana sa elementima vode i zraka. Po kineskoj legendi bogovi su stigli na zemlju iz trbuha letećeg zmaja, što je za neke dokaz davne posjete vanzemaljaca našoj planeti.
U mnogim istočnim kulturama i indijanskim plemenima zmajevi su bili poštovani kao predstavnici sila prirode i svemira i povezivani su sa mudrošću i dugovječnošću.
(aura.ba)

Komentari

komentara