Legende iz starog Sarajeva: Svjedočenja o evlijama i njihovim čudima

Na ovim stranicama objavljujemo zanimljive priče iz knjige “Legende iz starog Sarajeva” koju je priredio Vlajko Palavestra. Riječ je o legendama koje su već počele da blijede i rijetki su oni koji vam mogu ispričati neku od njih.

Na ovim stranicama objavljujemo zanimljive priče iz knjige “Legende iz starog Sarajeva” koju je priredio Vlajko Palavestra. Riječ je o legendama koje su već počele da blijede i rijetki su oni koji vam mogu ispričati neku od njih. U nastavku pročitajte nekoliko legendi koje smo odabrali ovoga puta bez navođenja komentara i bibliografskih podataka iz kojih je autor Palavestra crpio podatke…

Priča o Mihriji i evliji

Mihrivoda je naziv česme i vodovoda kojim se snabdijevao sjeverni dio starog Sarajeva. Kažu da je vodu iz tog izvora sprovela kroz cijevi neka djevojka po imenu Mihrija. Na san joj je izašao evlija, dobri svetac, i kazao joj gdje ima vrelo, pa da ga otkopa i napravi česmu i vodovod. I ona slijedeće jutro započe gradnju i uradi sve što joj je naređeno.

Krojačev san o vrelu Hrvatin

Pričalo se da je u mahali Magudi živio neki terzija (krojač). Jedne noći usnije on čovjeka u zelenim haljinama koji mu reče:

– Ej ti, majstore, kopaj više svoje kuće i naći ćeš vodu. Napravi bunar, pa će biti korist i tebi i ostalom narodu!

Kad se terzija probudio stade razmišljati šta će i kako će. Tako mu prođe dan, a on ništa nije uradio. Druge noći usnije on isti san, tako i treće, ali mu onaj duh u zelenim haljinama tada reče:

– Ako sutra ne počneš kopati – propašćeš!

Sutradan rano nađe terzija nekog majstora bunardžiju, odvede ga na označeno mjesto pa mu reče:

– Hoću da mi ovdje napraviš jedan bunar.

Na to mu bunardžija odvrati:

– Na ovom je mjestu teško kopati, a ako bi se i kopalo, trebaće dosta novaca!

Onda ga terzija uze za ruku i odvede u svoj dućan, pa mu reče:

– Što god ovdje vidiš, moje je vlasništvo. Ja ne žalim prodati sve do igle i makaza, samo da bunar napravim. Ako zatreba i to ću pregorjeti!

Te tako bunardžija odmah počne raditi i bunar u Hrvatinu uskoro bi dogotovljen.

Ne kupuj feredžu, već sagradi česmu!

Pripovijedalo se da je uvrh Logavine ulice, u mahali oko Buzadžijine džamije, nekada stanovao neki čovjek sa ženom. Ponekad bi mu žena prebacivala što su siromašni i što nema ni feredže, ogrtača da ogrne kada izađe na ulicu. Dan po dan je prolazio, a čovjek je kriomice skupljao paru po paru da, siromašak, kupi ženi feredžu. I jednog dana, kada je skupio dovoljno novaca da se može kupiti dobra feredža, zovnu ženu:

– Evo ti pare, pa idi i kupi feredžu!

Ali mu žena odgovori:

– Znaš, u našoj mahali nigdje nema česme i vodu valja donositi izdaleka, čak iz druge mahale. Napravi ti nama kraj kuće česmu, a feredžu ćemo kupiti kad mognemo!

I tako čovjek posluša ženu i na uglu kraj džamije u Logavinoj ulici sagradi lijepu česmu, koju narod po tome prozva Feredžušom.

Mezari braće u Carevoj džamiji

Ostalo je zapamćeno da je Isa-beg Ishaković utemeljio Sarajevo i, kako je narod pričao, naredio da se od prihoda njegovih imanja (vakufa) podignu razne građevine u gradu. Prvo je, kažu, sagradio dvor, šaraj, za sebe, pa onda džamiju, danas zvanu Carevu džamiju, a uz nju banju na dnu Bistrika, koju je narod nazvao Isa-begovom banjom.

Pričalo se da su pod mihrabom, udubljenjem u unutrašnjosti džamije i pod papučlukom, gdje se skida obuća, zakopana dva brata. Prije osvojenja Bosne na dvije stotine godina, jedan je brat živio na maštriku (istoku), a drugi na magribu (zapadu) turske carevine, ali su se jednog dana, nakon dugo vremena, ponovo sreli u jednoj šumi, baš na mjestu gdje je danas Careva džamija. Stariji brat tada reče mlađem:

– Brate, naredi da te kad umreš zakopaju na mjestu gdje će biti džamijski mihrab, a ja ću narediti da mene zakopaju niže tebe, da na meni bude papučluk.

I, biva, ostvarila im se ta želja obojici kada je Isa-beg sagradio Carevu džamiju. Bila je, kažu, sve donedavna u kamen uklesana oznaka koja je sjećala na grob mlađeg brata.

O Carevoj džamiji priča se i ovo: Isa-beg je svojom vakufnamom, ispravom o zadužbini, odredio jedan vrijedan dragi kamen za slučaj velike potrebe. Taj skupocjeni kamen ukrao je bio jednom neki čistač Careve džamije, ali je kamen pronađen i zakopan u zidu pri mihrabu. I danas se, kažu, vide dva znaka gdje je ta dragocjenost zakopana.

Iz Budima do Magribije stigla dok je trepnula!

U zapadnom dijelu starog Sarajeva postoji jedna džamija koju narod naziva Šejh Magribijinom džamijom. Kako se pričalo u ranija vremena, sa Isa-begom je u Sarajevo došao jedan derviški šejh sa zapadnih strana, od magriba, i na tom je mjestu podigao džamiju.

Kada je Eugen popalio Sarajevo, kaže se da su njegovi vojnici u sarajevskoj mahali Vinogradu zarobili jednu ženu i odveli je u roblje čak u Budim, pa je dali nekome u službu. Žena je dobro služila na zadovoljstvo svojih gospodara, ali joj nikako nisu dali da uđe u jednu zgradu u njihovom dvorištu. Jednom, kada nikoga od gospodara nije bilo, ona nađe ključeve i otvori tu zgradicu. Ugleda u njoj kuburu, drveni sanduk nad nekim mezarom (grobom). Padne po kuburi i onesvijesti se, a u to se pojavi neki dedo u ahmediji omotanoj oko kape, pa je upita ko je i odakle je.

Žena mu sve po redu ispriča šta je s njom bilo, a da je rodom iz Sarajeva. Upita je onaj starac zna li ona gdje je u Sarajevu Magribijina džamija. Ona mu reče da zna, a on je upita:

– A bi li ti voljela sada tamo biti?

Žena potvrdi. Kaže joj starac:

– Stani mi malo na nogu i zažmiri!

Ona stade starcu na nogu i zažmiri, a kad se prenula – ona se našla u Sarajevu i to upravo pred Magribijinom džamijom! Pričaju da je otada žena stalno išla petkom u tu džamiju, obilazila je da bi joj se želje ispunile i molila za Magribijinu dušu.

(aura)

Komentari

komentara