Legende iz starog Sarajeva: Mala djela za vječni rahatluk!

Na ovim stranicama objavljujemo zanimljive priče iz knjige “Legende iz starog Sarajeva” koju je priredio Vlajko Palavestra. Riječ je o legendama koje su već počele da blijede i rijetki su oni koji vam mogu ispričati neku od njih. U nastavku pročitajte nekoliko legendi koje smo odabrali ovoga puta bez navođenja komentara i bibliografskih podataka iz kojih je autor Palavestra crpio podatke…

Tri vrela pod Sedrenikom

Česma u novoj mahali bila je uz džamiju Buzadži Hadži Jahje. Tu je česmu, kako se u narodu pričalo, sagradio neki Hadži Jahja kada je i džamiju podigao. Voda joj je doticala iz tri razna vrela pod Sedrenikom i po tome je bila čuvena.

Jusuf-pašin bunar liječi groznicu

Kako su stari ljudi pričali, u Sarajevu je živio neki Jusuf-paša, zvani Ćuprilić, koji je u Sarajevo dobjegao i pravio se budalast. On je sebi napravio jednu sobu u čaršiji Zildžiluku i kraj nje iskopao bunar. Kada je umro, na tom je mjestu sagrađena medresa, a bunar, dok nije zasut, bio je poznat kao Jusuf-pašin bunar. Voda iz tog bunara koristila se kao lijek od groznice. Jusuf-pašin grob i danas se nalazi na Alifakovcu, ali to je druga priča.

–    Bunar je bio uz tzv. Drveniju medresu, koja se nalazila u kraju uz obalu Pariške komune. Imao je santrač (ogradu) od jednog kamena u obliku kvadra i bio je prokopan poput šupljeg valjka – stoji u komentaru autora Palavestre.

U rajskim baščama zbog običnog bardaka

I sada stare Sarajlije znaju mnoga predanja o Gazi Husrev-begu, stvarnom dobročinitelju i graditelju Sarajeva. Od davnina se znalo da je Husrev-beg ostavio čitav svoj imetak za gradnju i izdržavanje svojih zadužbina u starom Sarajevu.

Pričalo se kako je, jednom, došao Husrev-beg na sud, da pred sudijom prepiše i ostavi sve svoje imanje u dobrotvorne svrhe. Kažu da je dao sve, čak i odijelo sa sebe, te da je ostao samo u košulji. Ipak, sud mu pokloni odjeću i kuću da u njoj stanuje dok je živ. Tom prilikom je za održavanje svojih zadužbina ostavio i jedan skupocjeni tespih (brojanice), koji može – ako zatreba – da nadoknadi sav novac od njegova imanja.

Kažu da je jednom neki čovjek sanjao Husrev-bega kako uživa u raju sve blagodeti onoga svijeta. I reče mu Husrev-beg da to nije zaslužio zbog svojih zadužbina na zemlji, već zbog toga što je jednom šegrtu kupio obični bardak za vodu, kada ga je nehotice razbio i nije se, bez bardaka, smio vratiti svom opakom i zlom majstoru. O ovom se snu mnogo pripovijedalo u starom Sarajevu.

Husrev-beg je stanovao u Ćurčića mahali i vele da su se sve donedavno vidjeli temelji njegovih dvora u jednoj bašti. A kada god bi se poveo razgovor o tome da se u Sarajevu može dobro trgovati i lijepo zaraditi, stari su ljudi znali reći da je to zbog toga što je na Sarajevu Husrev-begov blagoslov! Ko god je u Sarajevo u opancima došao, iz njega je u čizmama otišao. U to se tvrdo vjerovalo.

O smrti Husrev-begovoj se pričalo da je jedne godine bio poveo vojsku na Crnu Goru kada se bila pobunila protiv sultana, ali je poginuo u boju s Kucima. Njegovi ljudi mu izvade drob i zakopaju na mjestu koje se po tome prozva Drobnjacima. A mrtvo tijelo prenesu u Sarajevo i sahrane u njegovu turbetu kraj džamije koju je podigao.

Džamija Haseći-hatun

Vjerovalo se da je najstarija džamija u Sarajevu bila jedna džamija koju je, kako se pričalo, podigla neka žena – trgovka. Zvala se Haseći-hatun, a džamija koju je sagradila bila je „za Banjom”, tj. sjeverno od Gazi Husrev-begova hamama.

–    Provjera raspoloživih historijskih izvora demantovala je narodno predanje o starosti ove džamije i pokazala da je džamiju Haseći-hatun sagradila žena Husrev-begova koja se zvala Šahdidar, čije je porijeklo tamno, a koja je bila oslobođena robinja Husrev-begove sestre. Džamija je podignuta između 1540-1560, a izgorjela je u požaru 1879. godine – zapisao je autor Palavestra.

Džamija za sretan put na hadž

Kraj Miljacke, pod Alifakovcem, ima jedna džamija koju je narod nazvao „Hadžijska džamija”.
Ime joj postade otuda što su Sarajlije, pri polasku na hadžiluk ili po povratku iz Meke, u toj džamiji obavljali molitve za sretan put i zahvalnice za srećan povratak u rodni grad. Neki je zovu i Vekil-harčevom džamijom, po nekakvom Husrev-begovu intendantu (vekil-harču).

Dedin mezar u trnju “daje” kišu!

Dedin mezar u trnju nalazio se takođe na Bakijama. Vjerovalo se da čak ako neko i uredi mezar i očisti ga od trnja, sutradan će ponovo osvanuti zarastao kako bi se dedi koji je u njemu pokopan obezbijedio mir. Niko ne zna ko je taj čovjek koji je u mezaru sahranjen, a obilazio ga je narod u vrijeme dugotrajne suše i molio za kišu. Neka svjetlost, kažu, obasjava njegov mezar!

 

Komentari

komentara

error: Content is protected !!