Legende iz starog Sarajeva: Kako je zbog rasipne žene Hadži Abdija prestao graditi hajrate

Na ovim stranicama objavljujemo zanimljive priče iz knjige “Legende iz starog Sarajeva” koju je priredio Vlajko Palavestra. Riječ je o legendama koje su već počele da blijede i rijetki su oni koji vam mogu ispričati neku od njih. U nastavku pročitajte nekoliko legendi koje smo odabrali ovoga puta bez navođenja komentara i bibliografskih podataka iz kojih je autor Palavestra crpio podatke…

Turbe sedam derviša

Za turbe Sedmorice braće (Jedileri) „Sedam braće” u Bistriku jedni su pričali da je u njemu sahranjeno sedmoro braće koji su se oduprli navali vojske Eugena Savojskog, kada je bio provalio u Bosnu, i da su sva sedmorica u borbi izginuli. A drugi su vjerovali i pripovijedali da je ovo turbe sedmorice derviša koje je nevine pogubio Gazi Mustafa Daltaban-paša, radi krađe novca iz državne blagajne.

Onoga dana kada je krađa izvršena, zateklo se u Sarajevu sedmorica nepoznatih derviša. Kad se krađa ustanovila, vlast odmah uhapsi njih sedmoricu, pa iako oni krađu nisu priznavali, paša ih osudi na smrt. Izvodili su ih na gubilište jednog po jednog i sjekli ih redom, sve do posljednjeg. Tada reče paša tom posljednjem dervišu:

Na ovim stranicama objavljujemo zanimljive priče iz knjige “Legende iz starog Sarajeva” koju je priredio Vlajko Palavestra. Riječ je o legendama koje su već počele da blijede i rijetki su oni koji vam mogu ispričati neku od njih.

–    Priznaj da ste vi ukrali blago i reci mi gdje ste ga sakrili, pa ću ti oprostiti život.

Derviš mu odgovori da su on i njegovi drugovi nevini, a da su krađu počinili nekakvi trgovci iz Pljevalja, koji blago nose skriveno u vrećama zobi i bježe prema Višegradu. Derviš optuži pašu da je veliki grešnik kad nije vidio da anđeli hvataju krv njegovih nevinih drugova u zlatne posude, jer oni su dobri (sveti) ljudi. To reče i podmetnu glavu pod sablju. Kako je obećao dervišu, paša pošalje potjeru za kraljivcima, pa su ih uhvatili baš kada su prelazili Drinu, na mostu kod Višegrada, na granici bosanske pokrajine.

Kako su Koštra i Husein zamijenili mezare?

U Huremuši ulici na Hridu stajalo je, u groblju, jedno turbe koje je narod podigao nad grobom nekog Husein-efendije. Bilo je to drevno turbe, u kome su nad kuberom stajala dva nišana, bez saruka i natpisa. Uzglavni je nišan na vrhu bio malo udubljen, pa su u njega žene sipale pomalo vode. Nakon što bi obavile molitvu, crple su vodu i upotrebljavale je kao lijek. Vjerovalo se da liječi od mnogih bolesti. Pripovijedalo se da je Koštro jednom pošao na put i da je htio, kako mu je vjera nalagala, da se po propisu okupa. Pomisli: da nije musliman, ne bi morao ovu dužnost da izvrši. Samo Što je to pomislio – umre.

A živjela je u to isto vrijeme u bečkog cara kći Koštra, koja se osjećala muslimankom, iako je to krila. Dogodilo se da je i ona umrla u onaj isti tren, kad i Husein-efendija. Husein-efendiju ukopaju, a djevojku, carevu kćer, zakopaju u Beču po hrišćanskom običaju, sa svim njenim nakitom i dragocjenostima. Ali kudret deve, božje pomoćnice, prenesu mrtvo tijelo Husein-efendije u Beč i zamijene ga s tijelom djevojke Kostre.

Jedne noći pođu neki kradljivci da otkopaju taj grob careve kćeri i da pokradu blago iz njezina groba, pa pošto su otvorili grob – ugledaju u grobu mrtvog Husein-efendiju! To se razglasi, te od usta do usta dođe ta priča do Sarajeva. Qudi pođu da otkopaju grob Husein-efendije na Hridu, otvore, kad u grobu zaista leži mrtva djevojka, onoga bečkog cara kćer. Stoga su se najviše žene i okupljale oko Koštrina turbeta i molile za zdravlje.

 Turbe na Alifakovcu

U velikom muslimanskom groblju na Alifakovcu, među starim nadgrobnim spomenicima, ističu se dva jednaka turbeta, podignuta na četiri stupa. Po predanju, u njima su sahranjeni Jusuf-paša Ćuprilić, došljak koji se bio sklonio i krio u Sarajevu, sin nekog kadije Jahje. Bio je običaj a se u groblju na Alifakovcu sahranjuju stranci i musafiri, gosti koji su umrli u Sarajevu.

Abdi Čelebija predvidio požar u Sarajevu

U vrijeme kada je Evlija Čelebi boravio u Sarajevu, živio je u gradu neki Abdi Čelebija, Božji ugodnik. Bio je to, u te dane, iznemogao starac, koji je uvijek išao opijen i zanesen ljubavlju prema Bogu, i kao van sebe. Poznavao je tajne znakove i riznice tajanstvenih znanja, kako je zapisao Evlija Čelebi, a njegova su se proročanstva hiljadu puta obistinila. Jednog dana došao je tako Abdi Čelebija u čaršiju i bazar i hodao zapomažući i vičući:

–    Bre diži, bre trpaj u harače, bre stani, bre udri, gasi, ne stoj, bre ode Sarajevo, jao pustinja, obnova, sabahski vjetar, drži, stoj!

I za čudo Božje, te noći pojavi se u kazandžijskoj čaršiji požar i izgorje nekoliko hiljada dućana i kuća. Nekoliko dana kasnije narod je rastrgao subašu gospodara Melek Ahmed-paše stoga što se našao u nezakonitom poslu. Na to je paša sve one koji su sudjelovali u ovom ubistvu povješao, isjekao i pobio.

Sutradan je Abdi Čelebija šetao govoreći:

–    Eto, dobro bi, a neki postadoše dobri šehidi.

Bilo je još mnogo zgoda o njemu, ali se ne mogu sve spominjati.

Evlija je takođe zabilježio da je u vrijeme njegova boravka u Sarajevu slovila kao vidovita i neka Deli-Nisa-kaduna. Ona je, zapisao je Evlija, bila nadahnuta otkrovenjem i zanesena, ali dobra i povučena žena. Šetala bi kao da je gluha i nijema.

Komentari

komentara

error: Content is protected !!