Legende iz starog Sarajeva: Il’ si sretan, il’ si baksuz!

Na ovim stranicama objavljujemo zanimljive priče iz knjige “Legende iz starog Sarajeva” koju je priredio Vlajko Palavestra. Riječ je o legendama koje su već počele da blijede i rijetki su oni koji vam mogu ispričati neku od njih.

Na ovim stranicama objavljujemo zanimljive priče iz knjige “Legende iz starog Sarajeva” koju je priredio Vlajko Palavestra. Riječ je o legendama koje su već počele da blijede i rijetki su oni koji vam mogu ispričati neku od njih. U nastavku pročitajte nekoliko legendi koje smo odabrali ovoga puta bez navođenja komentara i bibliografskih podataka iz kojih je autor Palavestra crpio podatke…

Zadužbina Mišće belukčije

U jednoj mahali na Ploči, poviše Kovača, živio je neki Mehmed, sin Jusufov, zvani Mišćija, ili Mišćo, belukčija koji se bavio izradom ženske odjeće, jeleka, fermena i drugog. Bio je poznat mujezin Kebkebirove džamije, koji je svakog dana, u zoru, sa munare okuisao i svojim glasom budio grad. Po tome je postao čuven u starom Sarajevu, a to vidimo i po tome što se džamija Kebkebir hadži Ahmetova, u kojoj je Mišćo sve do starosti bio mujezin, prozvala po njegovom nadimku – Mišćina džamija i mahala.

Eto, zadužbina je i dobar glas što ga nakon smrti ostavljamo za sobom.

Moše Danon i oslobađanje taoca

Moše Danon je zapamćen u tradiciji bosansko-hercegovačkih jevreja – Sefarda zbog svoje pobožnosti, pravičnosti i po neobičnom – prema narodnom predanju čudesnom – spasenju taoca, jevreja koje je Ruždi-paša u Sarajevu bio zatvorio i već osudio na smrt. Moše Danon je sahranjen kraj Stoca, gdje mu je sarajevska jevrejska zajednica podigla spomenik.

Narod je svake godine, oktobra mjeseca (4. marhešvana po jevrejskom kalendaru) hodočastio na njegov grob i slavio uspomenu na rabina Mošu Danona i njegove zasluge.

Zbog groša milostinje postao bogataš

Jednog zimskog dana, u svom dućanu u Halačima na Baščaršiji, hadži Derviš, halač, otpočeo je svoj svakidašnji posao, pucanje pamuka i vune i nalaganje vunom jorgana, pamuklija i zimskih anterija. Odjednom, dođe mu na dućan jedan čovjek i zatraži groš milostinje. Iako preko volje, hadžija mu dade groš bez riječi, a neznanac zahvali i ode svojim putem.

Kažu da je od tog susreta s prosjakom hadži Derviš počeo da se bogati. Po vremenu je napustio zanat, počeo trgovati i ulagati novac u nekretnine. Svojim novcima platio je opravku Buzadžijine džamije, o čemu se ovako pripovijedalo:

–    Jedne večeri je sarajevski mualim, dječiji vjeroučitelj Mehmed Ramić, naišao pokraj Buzadžijine džamije i začuo prepirku bogatijih građana oko doprinosa koji je trebalo dati za opravku džamije. Te iste noći usnije Ramić san kako se pred Buzadžijinom džamijom dodjeljuje mjesto u raju i kako ga je zaslužio upravo hadžija Derviš Halač. Ujutro se Ramić uputi hadži Dervišu i ispriča mu šta je sanjao, a ovaj odmah odluči da on sam, bez ikog drugog, pokloni novac potreban za opravku džamije. I tako je, pričalo se, džamija opravljena.

Kad je neko baksuz

Pričalo se da je u Mustaj-bega Babića služio neki Mustafa koji je stanovao preko Miljacke u Čeljigovićima. On je svaku večer iz Mustaj-begovih konaka, preko Šeherćehajine ćuprije, odlazio kući na počinak, a ranim jutrom dolazio u konake na službu. Bio je dobar, ali nespretan, pa se često pravdao govoreći da je baksuz.

Mustaj-beg ga je mnogo volio, pa jedno jutro naredi slugama da kesu s parama odnesu na ćupriju kuda će Mustafa naići, a da iz prikrajka paze da novac ne uzme niko drugi osim Mustafe. Kada je Mustafa naišao preko mosta, prođe pokraj kese i ne podiže je. Zovne ga beg sebi i upita:

–    Kako si ti, Mustafa, jutros prešao preko ćuprije?

–    Beže, uvijek sam zamišljao kako li je slijepcu kad prelazi preko mosta, pa kada sam jutros naišao na ćupriju, zažmirio sam i žmireći prešao preko nje.

Tada se Mustaj-beg uvjeri da je Mustafa zaista baksuz, jer ne kaže se uzalud:

–    Rodi me, majko, bez svašta, samo nemoj bez sreće!

Dugo je do jutra

Bio je jednom davno jedan vezir u Sarajevu, koji je imao običaj da uzme durbin i da gleda s pendžera, ne bi li gdje opazio čiju lijepu ženu. I tako opazi jedanput lijepu ženu nekog tabudžije, pa pošalje po nju sluškinju da dođe, da će biti vezirovica. Ali tabudžinica odgovori sluškinji da ona ima svog čovjeka, pa nije htjela doći veziru.

Vezir se razljuti, pa reče svom muhir-sahibiji da će tabudžiju posjeći. A muhur-sahibija mu odgovori da ne može čovjeka posjeći bez ikakve krivice. Onda vezir počne smišljati kakav uzrok da nađe. Najposlije opremi momka i zovne tabudžiju preda se, pa mu zapovjedi da od akšama do
sabaha nastruže i donese stotinu oka talasa. Kad to ču, tabudžija se uplaši, pa zatvori dućan i zabrinut ode kući.

Kad je došao kući, opazi žena na njemu da je kaharli, te ga zapita šta mu je, a on joj ispriča šta mu je vezir naredio. Ali mu žena reče:

–    Šta si se prepao? Dugo je od akšama do sabaha!

Zovne ga da s mirom večeraju, ali on ne može od brige da jede. Govori mu žena da se ne boji, da je dugo do jutra, ali džaba, on ne može da jede. Poslije večere, prostre žena da spavaju i zovne ga da legne, a on opet kaže da ne može ni da spava i tako ostane cijelu noć sjedeći. Kad bi pred sabah na jedan sat, kucne neko na avlijska vrata.

Ustane tabudžija da otvori, ali najprije upita ko je? Onaj reče:

–    Ja sam vezirov momak!

Tabudžija opsuje potiho i pomisli:

–    Što barem ne pričeka dok svane?

Otvori vrata pa zapita momka:

–    Šta ćeš?

A ovaj mu kaže:

–    Vezir je umro, pa me poslali kod tebe da mu napraviš tabut do sabaha.

Tabudžija brže-bolje otrči u svoj dućan, te do sabaha napravi veziru tabut.

(aura.ba)

Komentari

komentara

error: Content is protected !!