Legende iz starog Sarajeva: Čobani i siromasi izgradili nekoliko sarajevskih džamija!

Na ovim stranicama objavljujemo zanimljive priče iz knjige “Legende iz starog Sarajeva” koju je priredio Vlajko Palavestra. Riječ je o legendama koje su već počele da blijede i rijetki su oni koji vam mogu ispričati neku od njih.

Na ovim stranicama objavljujemo zanimljive priče iz knjige “Legende iz starog Sarajeva” koju je priredio Vlajko Palavestra. Riječ je o legendama koje su već počele da blijede i rijetki su oni koji vam mogu ispričati neku od njih. U nastavku pročitajte nekoliko legendi koje smo odabrali ovoga puta bez navođenja komentara i bibliografskih podataka iz kojih je autor Palavestra crpio podatke…

Kako je sagrađena “Nateguša” džamija?

Nateguša ili Nategnuta džamija zove se u narodu zbog toga što se pričalo da je nekakva greda za gradnju džamije bila kratka od kraja do kraja, pa su je majstori i njen dobrotvor natezali da bude duža. S Božijom pomoću je istegnu da je bila došla na mjesto, upravo koliko treba, pa je tako ugrade u džamiju, a džamija dobije ime Nateguša.

– Nateguša džamija ili, službeno, mesdžid Mimar-zade (Neimarevića) Davud-čelebije, podignuta je godine 1528. u istoimenoj mahali – stoji u komentaru autora Palavestre.

Priča o Bijeloj džamiji i katibu Hajdar-efendiji

Za Bijelu džamiju na Vratniku neki su pričali da je nju sagradio „Bijeli paša” koji je gradio i Bijelu tabiju (bastion) na sarajevskoj tvrđavi. Ali to nije istina. Bijelu džamiju sagradio je Divan katib (dvorski pisar) Hajdar-efendija. Za njega se pripovijedalo da je, budući da je bio pisar, čitavog života ostavljao odreske od kalema, pisaljke načinjene od trstike, i toliko ih sakupio da je mogao narediti:

–    Kada umrem, vodu u kojoj ćete kupati moje mrtvo tijelo ugrijte na vatri od komadića ovih kalema što sam ih čitavog života skupljao!

Njegovoj je želji, kažu, bilo udovoljeno. Džamiju su prozvali Bijelom džamijom po tome što je bila tako lijepo krečom obijeljena da je nije bilo bjelje u čitavom starom Sarajevu.

Čekrkčijin san o kravi i zakopanom blagu

Osnivač Čekrkčijnice džamije u dnu ulice Kovači bio je, pričalo se, zanatlija koji je izrađivao čekrke (vitla). Bio je siromašan i imao je jednu kravu, pa se tako, uz zanat, prehranjivao. Jedne noći usni on svog oca koji mu reče da ujutro zakolje kravu, odere kožu i da krene u Dubrovnik gdje će, kaže, prodati kožu za dobre pare. Neka, kazao mu je otac, traži za svaku dlaku – dukat! Kad se ujutro čekrkčija probudio krava mu krepala. On je odere i krene u Dubrovnik da prodaje kožu. Upita ga jedan trgovac:

–    Pošto koža?

A čekrkčija mu odvrati:

–    Svaka dlaka – dukat!

Zaprepasti se Dubrovčanin, pa mu reče:

–    Eh, da je meni Čekrk-babino blago u Sarajevu, što ga je zakopao pod dudom u bašti, ja ne bih ni tada mogao platiti tu kožu!

Kad to ču čekrkcija, vrati se u Sarajevo, te u svojoj bašti pod dudom iskopa blago i od tih novaca sagradi džamiju. Bogatstvo je mudrom čovjeku sluga, a ludom gospodar. Drugi su pričali da Čekrkčija nije imao dovoljno novaca da dovrši gradnju džamije, pa je ovaj posao nastavio neki terzija. Ali, ni terziji ne bi suđeno da dogotovi gradnju, jer i njemu ponestade novaca, te je prodao čak i svoje terzijske makaze. Napokon je džamiju dovršio neki treći dobrotvor, koji je za njeno održavanje odredio svoje dućane, što i sada stoje uz džamiju.

Kažu da su se pri gradnji majstori posvadili oko toga kako da okrenu građevinu prema Meki, jer se prema toj strani svijeta mora sagraditi džamijski mihrab. Čekrkčija im pokaže pravac rukom i, vele, da se u taj čas pred majstorima ukaza Bejtulah (Caba). I još se pripovijedalo da sam Čekrkčija nije nikada išao na molitvu u džamiju koju je sagradio, već bi sjedio u svom dućanu kada ljudi iz čaršije krenu u džamiju. Upita ga jednom prilikom neki trgovac:

–    Zašto ti, Čekrkči-baba, ne ideš na molitvu kad si ovako lijepu džamiju sagradio?

A on mu odvrati:

–    Dođi mi u dućan za koji dan, kad opet bude vrijeme molitvi!

Jednog dana dođe taj čovjek Čekrkčiji u dućan, a Čekrkčija mu reče da mu stane na nožne prste, da zažmiri i da ne otvara oči dok mu on ne kaže. Ovaj tako uradi, a poslije nekog vremena reče mu Čekrkčija da otvori oči. Ovaj pogleda – kada njih obojica stoje u redu za molitvu na Ćabi, u Meki. Tu se pomole s ostalim ljudima. Kad se molitva završila, opet on Čekrkčiji stane na nogu, zažmiri, a kad je otvorio oči, vidi da je u Čekrkčijinu dućanu, baš u vrijeme kada su se ljudi vraćali s molitve iz njegove džamije. I onda kaže Čekrkčija tom trgovcu:

–    Ne govori nikada o onome što ne znaš i ne sumnjaj u onoga koga ne poznaješ.

Ubijajući uši, našao dukate i napravio Čobaniju  

Pričalo se u starom Sarajevu da je neki čoban sjedio čuvajući ovce i trijebio se od ušiju, pa kako bi koju uhvatio, tukao bi je na kamenoj ploči. Zanio se u misli, sjedeći tako sam na kamenu. Kad je ubio četrdeset i jednu uš, kamen na kome je sjedio raspukne se sam od sebe i ukaže se blago, dukati. Na blagu je bio tajni znak, tilsum, da se blago neće naći dok se ne žrtvuje 41 krv, pa čija bila. Čoban pokupi dukate i odluči da na tom mjestu sagradi džamiju. I tako je u XVI vijeku od toga blaga sagrađena Čobanija džamija, a čoban je kasnije postao čuveni Čoban-Hasan vojvoda.

Kečedžijina – kozareva džamija

Pričao je narod da je nekada u Bistriku živio neki Sinan, čobanin koji je po Jarčedolima čuvao koze sa svojim bratom Mehmedom. Jednog dana, lutajući za kozama, naiđu na jednu pećinu i u pećini nađu skriveno blago, pa ga bratski podijele među sobom. Mehmed je od tog novca, pripovijedalo se, sagradio Kozju ćupriju, a Sinan ode najprije na Ćabu, pa kada se vratio natrag u Sarajevo, podigne džamiju koju narod nazva Kečedžijinom, tj. kozarevom džamijom.

Djevojka prodala ruho i napravila Ćebedžijska džamija

U Ćebedžijskoj mahali na Vratniku ima jedna džamija o kojoj se pričalo da je nastala ovako:

–    Jedna je djevojka u Ćebedžijskoj mahali usnila jedne noći san i u snu joj se javi neki „dobri” i naredi joj da proda svoje djevojačko ruho, što ga je bila spremila za udaju, pa da od dobivenih novaca sagradi džamiju. Djevojka tako i učini, prodade ruho i od tog novca sagradi džamiju. Grob joj se i sada, kažu, nalazi u samoj džamiji.

(aura.ba)

Komentari

komentara