Legendarni Al Paćino: “Gluma me više ne zanima!”

“Prošao sam razne faze, od padova do uspjeha, od haosa do stabilnosti. Gluma mi je mnogo omogućila, prije svega, luksuzni život koji sam vodio godinama. Ali, to me više ne zanima.”

Legendarni Al Paćino i u svojoj 77. godini ređa sjajne role. U kina uskoro stiže njegov uzbudljivi trijel “Igra vješala”, a tim povodom slavni glumac je govorio o svojim počecima, honorarima i tome kako i dalje uspjeva da pronađe strast u poslu kojim se bavi.

Potičete iz porodice italijanskih imigranata. Kako je izgledalo Vaše detinjstvo?

Mi smo pripadali nižoj srednjoj klasi. Otac nije bio s nama, pa smo majka i ja živjeli sa dedom i babom u Bronksu, u malom stanu, sa pogledom na zoološki vrt. Kad kažem Bronks, već znate šta to znači, ali ja sam oduvijek znao šta volim i želim – da nastupam pred publikom. Italijanski sam čuo u porodici samo u momentima kada su se odrasli raspravljali i nisu željeli da ja to čujem, a to se uglavnom ticalo neplaćenih računa. Već u 16. godini sam znao da nema potrebe da se zaluđujem akademskim obrazovanjem, nisam ja bio za to. Počeo sam da radim razne poslove, samo kako bih doneo novac.

Jedinac sam koji je odrastao samo s majkom. Otac nas je napustio kada sam imao dvije godine. Patio sam zbog toga dugo. Bio sam sitan kao dijete, i često sam dobijao batine u povratku iz škole. Ali onda sam odlučio da iskoristim svoje druge talente – da zabavljam ljude, da nastupam, samo mi je bila potrebna publika. Tako je sve krenulo, od noćnih klubova. Vlasnici malih teatara i klubova su mene i moje drugove pustali da prisustvujemo nastupima, a za uzvrat bismo pomagali u klubu.

Na šta ste trošlili prve honorare?

Isključivo na hranu i osnovne stvari. Tek sredinom 60-ih kada sam već bio u glumi, poslije osvajanja jedne nagrade sam shvatio da bih mogao sebe da častim nečim što sam oduvjek htio. Kupio sam sjajan i vrlo skup sat koji sam godinama gledao u izlogu i strašno ga želio.

Da li ste se vraćali u Bronks?

Povremeno. Prvi put kad sam se vratio poslije mnogo godina, došao sam u bijelom velikom autu. Mislim da nisam stigao ni do kraja ulice, već je bio ukraden. Drugi put sam bio sa ćerkom kako bih joj pokazao kuću u kojoj sam odrastao. Samo što kuće nije bilo, ni čitavog kraja, sve je bilo razrušeno. Tada shvatite koliko su stvari prolazne. Život vam proleti.

I poslije 50 godina I dalje ste strastveni kada je posao u pitanju?

Možda sada uživam više nego ikada. Potpuno sam posvećen, uživam u svakom segmentu stvaranja filma. Volim dobar scenario u koji se potpuno udubim. Otvoren sam prema liku koji igram i uvjek želim da znam sve o njemu. Na primjer, u filmu “Igra vješala” igram penzionisanog detektiva, koji se vraća u posao na poziv svog prijatelja i bivšeg partnera, kako bi otkrili serijskog ubicu. U razgovoru sa Džonijem, rediteljem, želio sam da znam sve o svom liku, Arčeru. Kakav mu je bio privatni život? Da li je bio kapetan, poručnik? Kada je dobio unapređenje? Sa kim je sve radio? Baš sve! Uvek želim sve da znam o liku i potpuno mu se posvećujem.

Šta Vas je privuklo ovom filmu?

Prije svega scenario. Odlična je priča! Ali, i dok sam razgovarao sa Džonijem, vidio sam koliko mu znači film. Koliko mu je posvećen. Sjajan je tip. Vrlo je otvoren. Sa takvim ljudima je najbolje raditi. Mislim da je i ostatak ekipe to uvidio. Generalno smo postali dobar tim, naročito Karl, Britanji i ja. A i bilo nam je prilično zabavno tokom snimanja.

Šta Vam nedostaje u životu?

Prošao sam razne faze, od padova do uspjeha, od haosa do stabilnosti. Gluma mi je mnogo omogućila, prije svega, luksuzni život koji sam vodio godinama. Ali, to me više ne zanima. Sazreo sam i mnogo više razumjem i poštujem život. Nedostaje mi vrijeme sa mojim starim prijateljima. Oni su me mnogo naučili. Nedostaje mi da se vozim gradskim prevozom, da opušteno posjetim porodicu. Ali ubrzo shvatim da to odavno nije moguće, i te neophodne užitke preživljavam u svojim divnim sjećanjima.

(dnevno.rs)

Komentari

komentara

error: Content is protected !!