Legenda o tekiji u Blagaju: KAKO JE DERVIŠ SALIH UBIO STRAŠNOG ZMAJA

Tekija u Blagaju je mjesto koje privlači turiste iz cijelog svijeta. Misteriozna građevina na smaragdno-zelenoj rijeci Buni, i radi svoje boje melem je za oči. Ljubitelji povijesti ovdje napune dušu a i oči.

U narodnoj predaji, postoje legende o nastanku Tekije. Tekija je pripadala raznim derviškim redovima. Osnovana je ubrzo nakon prevlasti Osmanlija 1446. godine. Prema jednoj legendi u pećini je živio zmaj, i prema narodnim pričama, okolni stanovnici su svake godine, zmaju morali predati jednu mladu djevojku kao žrtvu.

Tekija u miraz
Jedne godine, na red je došla da se žrtvuje zmaju Milica, kćer hercega Stjepana. U vrijeme kada se to i radilo ranijih godina, Milica je odvedena na jednu izbočenu stjenu, gdje je trebala biti izložena na milost i nemilost zmaju.

Uporedo u tim časovima, kada se djevojka vodila na stijenu, u Blagaj je došao iz Sirije pobožan derviš Salih. Čim je ugledao Milicu, sva ljubav svijeta se slila u njegovo srce te je odlučio spasiti Milicu od okrutnog zmaja.

Dobio je snagu kakvu obični ljudi nikada ne osjete, a išlo je do te mjere, da se odlučio suprotstaviti zmaju, boriti se s njim samo da spasi Milicu.

Borba derviša Saliha i Zmaja je bila zaista neravnopravna, stijene su padale oko njih. Derviš Salih je ipak pobijedio zmaja. Nitko sretniji od Hercega Stjepana. U znak zahvalnosti što je spasio Milicu, a i stanovnike Blagaja, i žrtvovanja narednih godina, Stjepan je dao Milicu za ženu Salihu. A nemajući kako još više i srčanije iskazati zahvalnosti Salihu, herceg Stjepan je na tom istom nepristupačnom mjestu, sagradio tekiju i dao je kao miraz svojoj kćeri i dervišu Salihu, gdje su živjeli u sreći i slozi dugo godina.

Znaci sa nebesa
Stanovnici Blagaja su Saliha veoma poštovali. I danas se u Blagaju nalazi Salihov grob.

Neke povijesne činjenice se u malim dijelovima podudaraju s ovom legendom, naime, herceg Stjepan je dao u Tursku kao zalog mira svojega osmogodišnjeg sina. Stjepan je primio islam 1474. god. i dobio ime Ahmed. Godine 1481. oženio se kćerkom sultana Bajezida II., princezom Hundi-hatun.

Povijesne godine događanja, i godine legende se ne podudaraju, ali sličnosti u razvoju događanja imaju.
Prema jednoj drugoj legendi u narodnoj predaji, Buna je toliko nadošla da se nije mogla prijeći. U predvečerje je Blagajem projahao na konju starac u zelenoj odori sa sarukom. Jahao je i otišao prema vrelu Bune. Ljudi su klanjali večernju molitvu, a starac na konju se nije vraćao nazad. Stanovnici Blagaja su krenuli u potragu, no s jedne strane strmina na kojoj je bilo nemoguće proći na konju, a s druge strane nadošla Buna? Okupljena svjetina zaključi da se radi o nekom svecu koji je misteriozno nestao. Kako je bio dobar, iz zahvalnosti mu stanovnici Blagaja na tom istom mjestu podigoše turbe i tekiju.

Tekija i danas privlači turiste iz raznih zemalja. A huk rijeke Bune, te unutrašnjost tekije, zaljubljenike u povijest vrati posjetitelje u neka druga vremena.

Citiram riječi moje bake, koja više nije među nama: “Toga u današnje vrijeme više nema, znakova od Boga. Narod je danas previse griješan, da bi Bog dao da takva blaženstva vide obični smrtnici”.

 

error: Content is protected !!