Kontra efekat: ZAŠTO POTAJNO NIKO NE VOLI DOBRICE?

Evoluciona psihologija je potvrdila da se u ljudskim genim nalazi animozitet prema dobrim ljudima. Koliko god to djelovalo surovo i loše, tako je. Dakle, oni ljudi koje opisujemo kao dobre, zapravo su najgori, i to se naročito odnosi na ljude koji sebe stavljaju na posljednje mjesto i uvijek se trude da se drugi osjećaju sretno.

Nesebičnost i darežljivost, kao i potreba da se uvijek čine dobra dejla i pomaže drugima, zapravo stvaraju potpuno kontra efekat i lošu sliku o “dobrom” pojedinsu u njegovoj okolini, i to su pokazala brojna istraživanja.

Korijen netrpeljivosti prema “dobricama” seže još u doba pećinskog čovjeka.

Naime, u doba kada su ljudi živjeli u pećinskim zajednicama, pojedinac koji bi, na primjer, svoj ulov podijelio sa drugima, smatran je dobrim i vjerovatno je u tom momentu dobio blagonaklonost drugih jedinki. To bi, takođe, značilo i porast u očima zajednice, pa samim tim i podizanje na društvenoj ljestvici, a kada se pojedinac diže, drugi padaju.

To stvara zavist, osjećaj ugroženosti i manje vrijednosti.

Ukoliko ne vjerujete, sjetite se samo koliko nepovjerenje osjetite prema ljudima oko vas, koji su uvijek nasmijani i uvijek tu da pomognu drugima. Ukoliko ih ne poznajete dovoljno, vjerovstno vam pada na pamet da ta osoba nešto smjera ili da se ispod njene altruistične “maske” krije nešto potpuno suprotno.
Sa jedne strane, kada neko otvoreno traži zahvalnost za svoje djelo, uglavnom ga omrznemo. Međutim, kada je neko ne traži, često nam je veoma sumnjiv.

Ukoliko se sjetite i školskih dana, doći ćete do sličnog zaključka. Kada, na primjer, dječak podigne knjigu koja je ispala djevojčici koju ne poznaje, često postaje meta drugarskog zadirkivanja, koje se svodi na to da mu se djevojčica krišom dopada. Kada učenik pomogne nastavniku u, recimo, brisanju table, biva prozivan od vršnjaka da je “šlihtara”.

Sada uočite razliku između ova dva djela. Prvi učenik je potpuno nesebično pomogao djevojčici, dok je drugi pomogao nastavniku da bi se namjerno istakao, a reakcija okoline je maltene ista.

Ovo je u ljudima razvilo potrebu za anonimnim dobročinstvom. Prema riječima Nikola Raihanija, profesora evolucije i bihejviorizma na Juniversiti koledžu u Londonu, postoje dvije vrste ljudi koji donacije vrše anonimno: oni koji daju najmanje, što je možda i očekivano, i oni koji daju najviše.

Ovo drugo bi trebalo da nas natjera da se zapitam. Zbog čega oni koji žele da pomognu najviše što mogu, to rade krišom?

Vjerovatno zato što bi reakcija javnosti bila gnušanje, a pojedinac bi bio okarakterisan kao neko ko želi da se o njemu priča, da se istakne i da mu se drugi dive.