Kimatka: Utjecaj vibracija na stvaranje materije

 U Jenijevim eksperimentima vibracije zvuka stvaraju likove koji podsjećaju na organe i organizme. Zakoni kimatike nalaze u svemu što nas okružuje: u astronomiji, geologiji kao i u biološkim disciplinama – biologiji, citologiji, embriologiji… U medicini se otvaraju široke mogućnosti proučavanja upotrebe zvuka u različite svrhe

Upotreba zvuka u tehnici, medicini, pa i u manje naučnim područjima, nekako nam je sama po sebi razumljiva. Kada savremeni iscjelitelji, kao i šamani u prošlosti, koriste zvuk za opuštanje i liječenje duše i tijela, čini nam se da u tome ima nečega. Zanimljiva je priča o tome kako su proučavanje zvuka i njegova upotreba utrli sebi put u nauku.

Nakon tri vijeka istraživanja 1950. godine došlo je do priznanja kimatike, metode proučavanja zvuka i valova, kao naučne discipline. Idejni tvorac bio je Hans Jenny (1904-1972), švicarski doctor i istraživač, čiji se rad zasniva na demonstriranju akustičnih fenomena, koje je u 18. vijeku počeo proučavati Ernst Chladni (1756-1827).

Godine 1680. filozof i istraživač Robert Hooke “probio je vizuelni zvučni zid”. Na stakleni tanjir je nasuo brašno, a onda gudalom violine zastrugao po rubu tanjira. Primijetio je da se čestice brašna raspoređuju u obliku ovala, a oval se mijenja s obzirom na polažaj tanjira i jačinu struganja.

Chladinijeve figure

Chladini je vršio eksperimente tako što je čeličnu pločicu posuo sitnim pijeskom i gudalom zastrugao po rubu pločice. Pratio je kako se pijesak raspoređuje u uzorke i kako čestice “bježe” s mjesta najjačih vibracija prema manje drhtavom dijelu ploče. Chladni je očito imao i dovoljno smisla za posao jer su njegove javne predstave bile tako poznate da je izveo i dobro plaćeni nastup pred Napoleonom, koji je ponudio 1 kg zlata onom ko objasni i napiše jednačinu Chladinijevih figura. Proći će tri godine bezuspješnoh pokušaja sve dok francuska matematičarka Sophie Germain nije ponudila rješenje pomoću valne jednačine koju je Francuska Akademija nauke prihvatila.

Američka pjevačica Margeret W. Hughes zabavljala se sa malim saksofonom čiju je zvučnicu prekrila opnom na koju je nanosila različite vrste praha i tekućine. Kada je u instrument pjevala tonove različite visine i intenziteta, na opni su se pojavljivali svakojaki likovi, i to kod jednakih tonova približno jednaki likovi.

Opet je prošlo skoro stotinu godina prije nego je tako zanimljiv fenomen našao svoju praktičnu primjenu. Švicarac Hans Jenny konstruirao je sličnu napravu koja je ljudski glas pretvarala u “zvučne figure”. U waldorfskoj školi, koja se bavila fizički hendikepiranima, dozvolili su mu pokus s gluhom djecom. Učeći govor ta djeca nisu “čula” pojedinačne glasove, ali su vidjela uzorke na tonoskopu.

Dr.Jenny nastavio je raditi eksperimente s različitim osobama i tekućim materijalima te usavršavao naprave. Svoj četrnaestogodišnji rad potanko je dokumentirao i za njega skovao naziv “kimatika”, izveden iz grčke riječi “kyma” što znači valovi. Bio je čovjek širokih nazora, a zanimala ga je priroda, slikarstvo, filozofija, astronomija… Zato ne čudi što je bio uvjeren da se pojave, odnosno zakoni kimatike nalaze u svemu što nas okružuje: u astronomiji, geologiji kao i u biološkim disciplinama – biologiji, citologiji, embriologiji…

Eksperimenti sa vodom

U njegovim eksperimentima pod utjecajem vibracija zvuka na materiju nastajali su različiti likovi koji su podsjećali na pojedine organe ili organizme. Gledajući filmske snimke njegovih eksperimenata možemo zamisliti kako su se razvijali živi organizmi iz prvobitne, energetske matrice – pod utjecajem organiziranih zvučnih vibracija.

Najzanimljivije optičke rezultate pod utjecajem zvučnih vibracija pokazali su eksperimenti s tekućinama, odnosno sa vodom. Savremena fotografija omogućuje još preciznije praćenje takvih efekata. Na taj način možemo pratiti uredno raspoređivanje tvari, zatim raspadanje likova u haos i ponovo uspostavljanje reda u zavisnosti od svojstva zvuka i tvari. Svaka tvar ima svoju specifičnu gustoću i stepen vibracije. Zato svaka čestica ili dio materije ima frekvenciju kojom se odaziva na vibracije. To je istovremeno i temelj kimaterapije – liječenja zvukom i vibracijama.

Poznavanje kimatike omogućuje i onima koji su manje duhovno usmjereni da shvate drevne i još uvijek korištene metode liječenja zvukom. Kod stvaranja zvukova uz pomoć bubnjeva, tibetanskih zdjela, pištaljki, polifonskog pjevanja… cilj je uspostavljanje rezonance sa svemirom pa time i sa samim sobom, te dovođenje u red haosa u duši i tijelu da bi opet sve funkcionisalo prema drevnim zakonima.

 

Komentari

komentara