Užarene kugle iznad Sibira: Da li je riješen misteriji katastrofalne eksplozije u Tunguski?

Izvještaji svjedoka navode kako je u davna vremena u srcu Sibira postojalo postrojenje visoke tehnologije koje je bilo opremljeno uređajima za lansiranje plazmičkih kružnica u svrhu uništenja meteora iznad Tunguske davne 1908. godine. Istražitelj dr. Valeri Uvarov detaljno je istražio šta se događalo u vrijeme eksplozija u Tunguski

U sjeverozapadnoj Yakutiji u Sibiru, u podnožju donjeg toka rijeke Viliuy nalazi se opustošeno područje na kojem se prema tragovima prije 800 godina desila katastrofa koja je doslovce samljela cijelu šumu i razbacala dijelove stijena kilometrima naokolo. Širom te zone raspršili su se metalni objekti koji su se ukopali duboko u zemljino podzemlje. Na površini, njihovo prisustvo se može otkriti tek prema neobičnoj vegetaciji.

 Dolina smrti

U davnoj prošlosti je “Dolina smrti” bila teritorija, preko koje su prelazila nomadska plemena Evenk koja su se kretala od Bodaibo do Annybara, do obale Laptevskog mora. Sve do godine 1936. trgovac imenom Savinov kretao se tom rutom snabdijevajući nomade potrepštinama. Kada je odustao od trgovine stanovnici su potpuno napustili područje. Na kraju je i trgovac sa svojom unukom Zinom odlučio preseliti u Siuldiukar, mjesto na području između dvije rijeke poznato pod imenom Kheldyu (“Željezni dom”). Starac ju je odveo u malu zemljanu nastambu kroz spiralne tunele i tu su proveli noć. Zinain djed rekao je unuci:

  • Čak i u vrijeme najvećeg leda, u ovim prostorijama je vruće kao u ljetnim danima.

Kako su dani prolazili, posjećivali su ih lovci koji su ponekad znali prespavati u tim prostorijama. No, odjednom su se počeli ozbiljno razbolijevati, a oni koji su prespavali nekoliko noći u tim prostorijama, uskoro su umrli. Yakut je rekao kako je to mjesto bilo “vrlo loše i zlo, kako ni zvijeri nisu htjele ući unutra”.

Godine 1936-te, duž rijeke Olguidakh, geolozi su u razgovoru sa starosjediocima saznali nešto više o zaobljenim metalnim kružnicima crvenkaste boje, čije su ivice virile iz tla kao noževi “kojima si mogao odrezati prst”. U svome pismu Mihail Koretski iz Vladivostoka iznosi tri zanimljiva svjedočenja iz “Doline smrti”, koju je posljednji put posjetio sa nekolicinom prijatelja 1947. godine. Sva tri puta bio je sa vodičem Yakutom.

  • Nismo išli tamo da bi uživali nego zato što je to bilo sigurno mjesto na kojem je rijeka izbacivala sićušne čestice zlata, a nije bilo pljačkaša koji bi vam zaprijetili metkom u glavu zbog nekoliko grama tog plemenitog metala – kaže Mihail.

Tajanstvene kotlove je vidio nekoliko puta. Ukupno ih je vidio sedam komada. Jedan od njih bio je presjeka oko šest i devet metara! Bili su izrađeni od nekog nepoznatog metala i ljudi su možda bilježili kako je riječ o bakru, no on njie bio baš siguran. Pokušali su jednom urezati nešto nožićem i nisu uspjeli – metal se nije mogao ni saviti, ni prerezati ni oštetiti.

 Užarene kugle

Svjedoka i njihovih izvještaja u Sibiru ima na hiljade. Čak je i koncem šezdesetih godina bilo moguće pronaći oko tri hiljade ljudi koji su se sjećali tog neobičnog događaja. Na osnovu tih svjedočenja i analize naučnih istraživanja moguće je zaključiti kako postoji realna postavka da je na nenaseljenom teritoriju sjeverozapadne Yakuitie postojalo drevno podzemno tehničko postrojenje. Prije puno, puno vremena, neko je izgradio long “Dolinu smrti” kompleks koji i danas štiti planetu Zemlju od meteorita i asteroida.

Jedan detalj povlači se kroz drevna sjećanja među stanovništvom već hiljadu godina. Legenda (prenošena usmeno) govori kako je ta zemlja iznenada uronila u neopisivu tamu i kako je mrak ispunilo užasno režanje. Uragan ili neka neviđena sila zatresla je tlo moćnim vihorima. Kada se sve smirilo, a tama nestala, pred očima stanovnika ukazao se neočekivan prizor. U središtu opustošenog tla, obasjan suncem uzdigao se visoki stub vidljiv iz daljine. Dugo je vremena iz stuba izvirao neugodan zvuk koji je parao uši, no postepeno je gubio na snazi i zajedno sa stupom nestajao u podzemlju. Na mjestu stupa ostao je tek trag – poput vertikalne ploče.

Godine 1908. hiljade ljudi je vidjelo nekoliko takvih ogromnih užarenih kugli nad Sibirom.

Postrojenje je desetak dana prije eksplozije očito bilo aktivno jer je noćna tama bila obasjana neobičnom svjetlošću poznatom kao bijela noć. Tamo gdje bi se pojavila, obasjali bi krajolik kao da je sumrak ili zora. E. Krinov je zapisao kako je to bio siguran znak da se približava neki prirodni neobični fenomen.

  Divlji vjetrovi

Mnogo godina kasnije, istražitelji iz Tomska pronašli su zaboravljeni zapis profesora Webera u kojem opisuje moćni geomagnetski poremećaj koji je promatrao u labaratoriju na njemačkom sveučilištu Kiel tri dana prije eksplozije, i koji završava u trenutku eksplozije divovskog objekta iznad srednjesibirskog platoa. U ranim jutarnjim satima 30. juna objekt iz dalekog svemira ušao je u zemljinu atmosferu ogromnom brzinom i to iz smjera jugoistoka prema sjeverozapadu. Određivanje smjera meteora bitno je u istrazi, primarno zbog toga što se nekoliko objekata približavalo mjestu eksplozije u Sibirskoj tajgi.

Svjedoci su u to isto vrijeme vidjeli nekoliko objekata što je zbunilo istražitelja, ali i ponudilo hipotezu kako je svemirski brod manevrirao iznad tog područja u to vrijeme. Trideset osam minuta prije pada meteora, kompleks u Dolini smrti ušao je u fazu kulminacije: počelo je konačno razaranje.

U rudniku Stepanovsky, počeo je zemljotres tačno 30 minuta prije pada meteora, a jedan je svjedok boravio uz malo jezero kada se zatreslo tlo pod njegovim nogama. Iznenada, duboko u njemu stvorio se neobjašnjiv, neljudski osjećaj straha. Neka ga je sila odvojila dalje od jezera, dok u jednom trenu sva jezerska voda nije bila usisana do posljednje kapi u uski tjesnac, koji je podijelio dno na dva kanala. Svjedok je bio toliko užasnut da je trčao koliko su ga noge nosile. Nakon što je tako trčao bacio se u grmlje i okrenuo unazad: iznad mjesta gdje je bilo jezero bljeskao se stup jarke svjetlosti, na vrhu koje se nalazila užarena kugla. Sve je bilo popraćeno strašnim zujanjem. Njegova je odjeća bila spaljena, a zračenje je spalilo njegovo lice.

Ovaj događaj poklapa se sa zapisom u epu Tong Duurai, preko kojeg se proteže područje Ottoamokh, gdje su okna nevjerovatne dubine poznate kao komore smijeha. Legende govore kako ovdje pušu divlji vjetrovi. Veličanstvo je kako legende Yakuta sadrže tako puno navoda o eksploziji, vatrenim vjetrovima i gorućim kružnicama koje ostavljaju dim i vatru u dubinama tog podzemlja. Ono je naseljeno – u njemu živi bijesni div koji “izdiše vatrene kugle” – div Urot Usumu Tong Duurai (što možemo prevesti kao “strašni stranac koji je izdubo tlo i sakrio se u dubinama, razarajući sve oko sebe divljim vrtložnim vjetrom”).

 Šamani i zvijeri izbjegli nesreću

Šamani su prvi predvidjeli katastrofu, i dva mjeseca prije eksplozije, počeli su spominjati smak svijeta, koji će započeti u tajgi. Krečući se od naselja do naselja, upozoravali su ljude na neodgodivu katastrofu. Ljudi su napuštali svoja sela i kretali se prema rijeci Lena. Egzodus plemena Evenk počeo je odmah nakon okupljanja svih nomadskih klanova koji su se kretali jedni blizu drugih. U epu je opisan i ritual u kojem Veliki šaman negovještava “Smak svijeta”:

  • Preci su rekli kako su morali napustiti svoja tradicionalna rodna mjesta. Niko nije smio tamo ostati nakon mjeseca Teliata (maja) a kamoli Muchuna (juna).

Zanimljivo je da su i divlje životinje, slijedeći instinkt, krenule za nomadima. Ptice su napustile svoja gnijezda. Labudi ostavljali jezera, a ribe nestale iz rijeke. Na hiljade kilometara tajge ostalo je napušteno. Samo oni koji nisu vjerovali šamanovim riječima ostali su u opasnoj zoni.

Sve ovo je vrlo jasno: rana upozorenja dali su šamani koji su prenosili glasove duhova predaka. Životinje, ptice i ribe reagirale su nagonski prema dolasku opasnosti, jer su osjetile negativan utjecaj jačanja zemljinog elektromagnetskog polja u tom dijelu tajge.

(aura.ba)

Komentari

komentara