Kako su se vratili iz mrtvih? Ovo su svjedočenja Muharema Husedžinovića iz Banja Luke i sarajevskog Hodže Dude!

U strahu od smrti, želeći da pobjegne što dalje, Muharem se redajući mrtvačke sanduke jedan na drugi i uz pomoć stolice uspio da razbije staklo na vrhu vrata i da se izvuče u bolnički hodnik. Onako polahko, u bijeloj plahti, nepoznatom, pravcu. Tu ga je primijetila dežurna sestra. „Bože, to je Husedžinović – vrisnula je i onesvjestila se.

 

Kada smo tražili Muharema Husedžinovića, rođenog Banjalučanina, koji je davne 1987. godine preživio kliničku smrt i mnogima nakon toga pomagao u dijeljenju savjeta i otvaranja životnih puteva, na mnogim adresama smo nailazili na šutnju ili nepoznavanje ovog gospodina. U mnogobrojnim kontaktima sa banjalučkim Husedžinovićima, saznali smo da postoje njihove dvije loze. Jedna je kotor-varoška, a druga hercegovačka.

Zahvaljujući Kadiri Husedžinović povratnici u Banja Luku na kraju smo došli do Saše Đurića, Muharemovog sestrića, koji danas u Banjoj Luci ima pekarsku radnju. Od njega smo saznali da je Muharem živ i zdrav i da sa suprugom i djecom živi u daleko od rodnog kraja, ali nikada se nije odrekao uspomena iz grada na Vrbasu i prelijepog života u Titovoj Jugoslaviji.

“Živim u Kopenhagenu, ali sam često i u Banja Luci. Već sam s prvim danima proljeća na obalama Vrbasa – kazao nam je u nedavnom telefonskom razgovoru reporteru portala “Aura”  Muharem, veoma sretan što smo ga se sjetili i pronašli.

Muharem Husedžinović je rođen 1946., a 23. aprila 1987. godine u zagrebačkoj bolnici „Dr. Mladen Stojanović“ bio je na ispitivanju bubrega. Tada su mu saopćili da boluje od raka bubrega i da mora ostati na bolničkom liječenju. Međutim, on nije htio da, kako kaže, umire u Zagrebu.

Zaputio se prema rodnoj Banjoj Luci. Ali, odmah nakon napuštanja bolnice, na zagrebačkim ulicama je doživio infarkt. Došao je sebi u onoj istoj bolnici, iz koje je pobjegao.

 

„Nikada neću zaboraviti taj šok. Stalno mi je u ušima odzvanjalo „rak, rak, rak“ dok sam koračao Zagrebom i razmišlja o smrti. U takvoj situaciji sam osjetio udar, a na grudima sam osjećao teret kao da se srušilo nebo. Uhvatio sam se za saobraćajni znak, a onda je zavladao mrak – sjeća se tih trenutaka Muharem Husedžinović, kojeg je početkom 1992. godine slikao Salih Smajlović. Čak je o njemu i napisao priču u „Preporodu“.

Na svu sreću kasnije se ispostavilo da su zamijenjeni nalazi i da je Muharem zdrav čovjek. Međutim, u bolnicu je vraćen nakon infarkta. Dok su liječnici vršili reanimaciju i pokušavali da ga elektro šokom i adrenalin injekcijama vrate u život, on je jedno vrijeme osjećao bolove. A onda je bol prestala. Zamijenila ju je neka posebna ljepota, a zamirisali su najljepši mirisi.

„Iz ćoška sobe, gore na plafonu, vidio sam sve što su radili oko mene. Ali, nisam mogao ni jednim migom, glasom ili gestom dati im do znanja da sam živ. Mislim kad je prestao bol, a zamijenila ga ona neopisiva ljepota, da je to bilo odvajanje duše od tijela, što su potvrdili i stručnjaci koji su tada došli specijalno za taj moj slučaj iz ondašnjeg Sovjetskog Saveza. U tom stanju, dok sam posmatrao iz ćoška plafona (moja duša) vidio sam sav svoj život i isprekidanim intervalima. To nije dugo trajalo, a želio sam da potraje što duže, da vidim što više. To moje stanje je imalo u sebi ljepote i uživanja, ali mi je bilo žao što odlazim, a ostavljam u prvom redu svoju djecu, dvije kćerke nezbrinute. Vidio sam ih na poljani – prisjeća se tih slika naš sagovornik.

Smrt

Sve je, kaže Muharem vidio, kako su liječnici razgledali njegovo tijelo i kako je neki profesor rekao sestri i ostalim kolegama da je sve gotovo i da ga voze u obdukcionu salu, kako bi ga za potrebe studentske naobrazbe secirali. Glavna sestra Bisera tada je podsjetila profesora da je sutra nedjelja i da nema studenata.

„To je bila moja velika sreća. Inače, isjekli bi me na komade – našaliće se na svoj račun Muharem i ispričati nam detalje koje je gledao dok su ga smještali u mrtvački sanduk. Kaže, da ga je bilo posebno strah kada su zatvorili poklopac, a taj mrak nikada neće zaboraviti.

Budio sam se iz teškog sna. Podignem poklopac od mrtvačkog sanduka. Oko mene složeni sanduci mrtvaca. Izbrojao sam ih devet. Na zidnom satu je bilo 3,30, a kasnije ću vidjeti da je na osmrtnom listu moja smrt nastupila u 22,15 h. Ne znam kako sam ustao i krenuo prema vratima. Ona su bila zaključana. Lupao sam ali me niko nije čuo – prisjeća se tih trenutaka Muharem.

U strahu od smrti, želeći da pobjegne što dalje, Muharem se redajući mrtvačke sanduke jedan na drugi i uz pomoć stolice uspio da razbije staklo na vrhu vrata i da se izvuče u bolnički hodnik. Onako polahko, u bijeloj plahti, nepoznatom, pravcu. Tu ga je primijetila dežurna sestra.

„Bože, to je Husedžinović – vrisnula je i onesvjestila se.

Od tada se Husedžinoviću događaju neke paranormalne stvari. Šta god da sanja, to mu se slijedećeg dana obistini.

„Sanjao sam da pakujem kofere i da se sa kompletnom porodicom selim iz Banja Luke. Sanjao sam krv, puškaranje, rat, nesreće… I sve se to dogodilo. Uvijek osjetim u porodici kad nekoga nešto zaboli ili mu se desi nešto neprijatno. Mogu čak i da čitam misli, ali to nerado činim – kazuje Muharem Husedžinović, koji smatra da se u Banja Luku još ne treba vraćati. A zašto – o tome ne želi da se izjašnjava. Jedno je sigurno. Neće biti rata, ali nesreća hoće! – smatra on.

Muharem Husedžinović je ušao u Ginisovu knjigu rekorda, kao čovjek koji je neprekidno recitovao 24 sata i 48 minuta. Bilo je to 1968. godine u Narodnom pozorištu u Sarajevu. Tada je odrecitirao 32.000 stihova. Zanimljivo da je tada Muharem imao takozvano „fotografsko pamćenje“ i svaku bi pročitanu i odrecitovanu pjesmu odmah zapamptio.

Hodža Dudo nije smio da priča

 U sarajevskom naselju Buljakov potok živio je i narod liječio Hodža Dudo. On tvrdi da mu je to ime i prezime zapisano i u rodnom listu. Samouki je hodža, a znanje je sticao od starijeg brata, koji je bio hodža sa diplomom. Rodom je iz Foče.

 „Ne smijem vam ništa kazivati, jer kad bih vam ispričao sve to što sam vidio, saznao i preživio u periodu kliničke smrti ne bih mogao nikoga liječiti. Meni ništa nije dozvoljeno i ako vam treba pomoć mogu vas naručiti da vas izliječim – kazao nam je u telefonskom razgovoru Hodža Dudo.

 On je dugo vremena živio u Austriji. Tamo je 1981. godine preživio reumatični infarkt. Bili su ga proglasili mrtvim i u mrtvačnici je proveo petnaestak sati.

 Preselio se u Sarajevo i danas kur`anskim surama i dovama liječio nesretne i bolesne.

 „Zamolio sam Boga dok sam bio u besvjesnom stanju i borio se za život da me vrati narodu. Obećao sam da ću pomagati bolesnima i nesretnima i upućivati ih na pravi put. Alah dž.š. je uslišio moje molbe – kazao nam je Hodža Dudo.  (aura.ba/ Ekrem Milić)

Komentari

komentara

error: Content is protected !!