Kako se sarajevski umirovljenik Ibrahim Kurtišov (73) vratio izgubljeno zdravlje? Hodaj, Ibrahime, i udiši čisti zrak!

Turim u torbak namazanu štrucu hljeba, a vode ima po brdima, pa hodaj Ibrahime i udiši čisti zrak! – kazuje svoju životnu priču „maratonac“ sa dobrinjske pješačke staze

 Sreli smo ga u popodnevnoj šetnji. Reče da ga sigurno nećemo naći ni zateći u kafani ili u gradskom prijevozu, ali sigurno hoćemo na šetalištu. Ni kiša ga ne može omesti da izađe u „hodnju“ iz stana u Ulici Grada Bakua na broju 4.  U šali voli ispričati anegdotu sa liječnikom kada ga je pitao kada šeta da li smije sjesti na klupu da ohane.

Ovaj mu je savjetovao da produži šetati, jer „ako sjedne neće ustati“. Tada kada ga je pitao, veli, imao je ozbiljne zdrastvene probleme sa cirkulacijom, srcem, pritiskom, šećerom…

– Nema kakvu sve boljku nisam imao, sijaset ih, ali zahvaljujući hodanju, danas sam u ovim mojim godinama zdrav k'o drijen – kaže sarajevski umirovljenik Ibrahim Kurtišov koji gazi prema osmnoj deceniji života.

 Hodanjem do zdravlja

U Ibrahimu Kurtišovu generacija njegovih vršnjaka i prijatelja prepoznaju vulkanizera iz sarajevske Gumotehnike gdje je prije osamnaestak godina stekao prijevremenu penziju. Zašto prijevremenu? Pitamo ga. E, tada je veli, morao zbog narušenog zdravlja ohanuti od posla. Njegova priča zavrjeđuje pažnju. Ispričao je:

– U mom slučaju mnogi bi se predali i prepustili sudbini. Neki bi nalazili utjehu u penzionerskim sjedaljkama po klubovima, uz šah, domine ili karte, neki bi tražili lijeka u kućnom izležavanju, a ja sam odlučio da poslušam lljekare i da hodam…

Savjetovali su mi da ne sjedim puno po klupana, jer ako se usjedim ništa od mog zdravlja. Život će ti produžiti hodanje, rekli su mi i bili su u pravu. Zahvaljujući kilometrima pređenog puta, vid’ me, evo o me k'o momak!

 Hodaj, Ibrahime!

Ibrahim je poznat u svojoj „staroj raji“ kako najviše i najduže pješaći. Neki su proračunali da je od penzionisanja, 2000. godine, do danas dva puta obišao Evropu. Kazuje:

– Hodam ujutro, popodne i uveče po nekoliko sati. Još dok sam bio mlađi znao sam u rani sabah krenuti na Trebević ili prema Vrelu Bosne  i vratiti se na Dobrinju na kućni ručak. Meščini da nema staze oko Sarajeva po kojoj nisam pješačio. Peo sam se i hodao po Trebeviću, Igmanu, Bjelašnici.

Turim u torbak namazanu štrucu hljeba, a vode ima po brdima, pa hodaj Ibrahime i udiši čisti zrak! Danas se ne penjem visoko, ali jednako šetam po ravnom i bilo gdje da krenem idem pjehe. Rezultat svemu je da sam vratio izgubljeno zdravlje. U šali znam reći kada bi uporedio stare i nove ljekarske nalaze, ponovo bi me komisijaa vratila na posao!

Pjehe do grada

Ne pamtim kada sam zadnji put koristio gradski prijevoz., tramvaj, trolejbus, autobus. Kada krenem u grad, idem pjehe, od Dobrinje, pa haj, haj, do Skenderije, Baščaršije ili, na drugu stranu, prema Ilidži. Zahvaljujući svakodnevnoj hodnji lijepo spavam, dobro jedem i ništa me ne boli – kaže ovaj dobrinjski „maratonac“ sa pješaćke staze.

(M. Smajlović/aura.ba)

Komentari

komentara