Kako riječi utječu na promjenu naše DNK: Đe si? – pozdrav o kojem Ameri mogu samo sanjati

Za aura.ba piše Vahida Djedović: psihoterapeut i književnica ([email protected])

Amerikanizaciji ne možemo zabraniti da se pomija po bosanskoj prašini, ali možemo sačuvati našu najveću vrijednost o kojoj Ameri mogu samo sanjati. Ljudskost.

Neki američki bloger, nakon posjete BiH, napisao je priručnik o bosanskom slengu. Između ostalog, naveo je i bosanski pozdrav koji glasi: „Đe si? Šta ima?“, a odgovara se sa: „Evo me. Nema ništa.“

Blogeraš dalje piše da je ovo čista laž, jer samo nekoliko minuta poslije, svi se žale na život, posao, državu, svijet…

Hajde da je neko napisao, pa ne velim. Ali, Amerikanac! I preživio.

Ipak, da se kojim slučajem bavio našim poslovicama, znao bi da jedna kaže: „Počisti prvo u svom dvorištu.“

Doduše, upitno je da li bi to glupi Amer razumio, jer ako ćemo o pozdravima, tipični američki pozdrav glasi: „How do you do?“, sa obaveznim  plastičnim osmijehom od uha do uha, a još iskeženiji i plastičniji osmjesi sa istim takvim zubima odgovaraju: „I'm fine! Thank you!“

Svi se pozdravljaju sa ushićenjem i oduševljenjem,  naglašavajući svaku riječ , pri tome pazeći da im svaki zub bude u vidnom polju sagovornika. Kao da ocjenjuju konja za trku.

Vrijeme za tuđe probleme

A kada bi upitani, kojim slučajem, rekao da mu nešto nije dobro, pitalac bi pobjegao glavom bez obzira, jer nema vremena za tuđe probleme. Zapravo, sagovornik ga apsolutno ne zanima.

I taj američki bloger, koji živi u kulturi laži, smatra da svi lažu i da nikoga ne zanima onaj drugi. Istina, ima našeg svijeta koji se dobro poamerikanizirao i koji voli sve što je stranjsko, pa još ako je američko… Ipak, ovo je Bosna, još uvijek. I Hercegovina.

U Bosni i kada nekoga pozdravite sa „Đe si? Šta ima?“, a upitani odgovori: „Ma, evo… nešto i nisam baš dobro.“, pitalac će obavezno zastati i opet upitati: „Šta je bilo?“  Pitalac će odvojiti makar minut-dva za upitanog kojeg more brige.

A koga još u Bosni brige ne more? Bosanski pitalac zna da riječ puno znači. Pogotovo, riječ utjehe. Basanci i Hercegovci imaju još uvijek empatiju. Još uvijek suosjećaju. Makar oni koji se nisu poamerikanizirali.

Trkaća kokoš

Prije izvjesnog vrema, stojala sam u redu za sendvič, a kraj mene je prošla ta žena. Okrenula se preko ramena i pogledala me. Mahinalno sam se osmjehnula, a žena je uzvratila osmijeh i rekla: „Baš sam danas k'o trkaća kokoš. Upadoh s nogu, a oči na pola koplja od umora.“

„Izgleda da bi Vam dobro došla jedna kafa, da Vas podigne.“

„Još kad bi ti htjela sa mnom popiti tu kafu, bio bi pun pogodak“, reče opet žena koja me, kao i ja nju, vidi prvi put u životu.

U njenom pogledu sam primijetila da joj je potreban razgovor, a vremena sam imala. Žena nije znala da sam psihoterapeutkinja, a baš sam joj ja bila potrebna. Ne mogu reći da sam joj spasila život, ali sam joj pomogla da se organizuje.

Naravno, ne morate biti psihoterapeuti da nekome pomognete. Sam čin slušanja može pomoći. Ohrabrujuće riječi također mogu biti dobar način da se drugoj osobi da podrška, a najnovija istraživanja pokazuju kako riječi mogu utjecati na promjenu naše DNK.

Zato, kada vam drugi put neko, na vaš pozdrav „Đe si? Šta ima?“, odgovori da i nije baš najbolje, zastanite. Poslušajte. Pružite riječi utjehe, jer nekome vaša jedna riječ može spasiti život.

Amerikanizaciji ne možemo zabraniti da se pomija po bosanskoj prašini, ali možemo sačuvati našu najveću vrijednost o kojoj Ameri mogu samo sanjati. Ljudskost.