Kako je strašni zmaj ukrao tešanjsku ljepoticu i u jelku je pretvorio: U TEŠANSJKIM VRLETIMA ŽIVIO JE OKRUTNI ZMAJ!

O Zmajevcu su u narodu pričane brojne priče, a u svakoj je glavni junak strašni zmaj, koji je ukrao tešanjsku ljepoticu i pre3tvorio je u jelku. Bio je i dobroćudan, pa je siromašnim djevojčicama donio vatru na brdo.  Kažu i da je voda sa Zmajevca jako ljekovita, čudnovata

Jedna od najvećih legendi ikad zabilježenih – ona je o postojanju zmaja na obroncima planine Zmajevac u okolini Tešnja. A, možda priča koja slijedi u nastavku – i niej legenda?! Ko će to znati! Oduvijeki je bilo čuda svakojahih, i onih mogućih, i nemogućih.

Mnošto je pastiskih priča i svjedočenja mještana iz tešanjskog kraja o pojavi i životu zmaja, koji je prema kazivanjima legende, prije šest stotina godina, u ovdašnjim planisnkim vrletima – širio strah i trepet.

 Srdita jelka

Jedno od svjedočanstava o tešanjskom Zmaj (evc) u ostalo je zabilježeno u pričama Mehe Hadžića, kojeg je svojevremeno zagrebačka Arena proglasila najstarijim Jugoslovenom. On je kao čoban svoje djetinsjtvo provodio na obroncima i vrhovima legendarne tešanjske planine.

– Od roditelja i najstarijih žitelja ovog kraja čuo sam jezivu priču da je na današnjem Zmajevcu, u jednoj velikoj bukvi iznad vode, nekada živio zmaj. Krao je djecu i djevojke. Jedna od otetih djevojaka je bila jako srdita, toliko da ni zmaj nije mogao izaći s njom na kraj. Jedne prilike, pretvorio ju je u jelku. Navodno, i on se pomalo plašio od nje i njenog gnjeva. I od tada, kad god bi zmaj izašao iz svog brloga, jelka se njihala od srdžbe i bijesa. Njihala se i kad nije bilo vjetra. Vidjeli su ljudi da se zmaj plaši jelke, pa kad god bi im se dijete rodilo, odnijeli bi jelki crvenu vrpcu i zavezali je o njene grane, da joj se umile. Jer, samo je ona mogla utjecati na zmaja – pričao je Meho, metuzalem iz Planja, tešanjskog naselja, koji je 1978.  godine bio proglašen najstarijim Jugoslovenom. (Živio je od 1848. do 1979.).

Drugu priču pričao je Mustafa Alić, nekadašnji glavni lovovođa Lovačkog društva “Kiseljak” iz Tešnja, koji je u lovištima prisutan od 1965. godine. Njemu su legendu o Zmajevcu pričali djed Muharem koji je imao 107 godina i 90-godišnji otac Muhamed. Njegova priča se razlikuje od Mehine.

Zmajeva pomoć

U davna vremena, dvije djevojčice su čuvale ovce na jednom proplanku. bile su neuhranjene i jako siromašne. Zima je bila, ali bez snijega, pa su istjerale svoje stado na pašu. Sjedile su ispod samog vrha planine, visoke 684 metra. Studen se uvukla u njihove kosti.

U jednom momentu, primijetule su u zraku, na visini od 50 metara, čudnovatu ptičurinu. Niti je bio orao, niti soko, niti neka druga grabljivica narodu poznata. Ova je bila drugačija. Imala je tijelo dugo preko dva metra, a krila su joj, kazivale su čobanice, takođe bila ogromna.

U ustima je ta “ptica” imala vatreni ugarak. Ispustila ga je iz usta u neposrednoj blizini njih dvije. Djevojčice su odmah potrčale prema tom ugarku. Bio je užaren. Odvukle su ga nekako u jednu uvalu pa naložile vatru da se ugriju. Kad su krenule kući, vatrru nisu gasile i kada su sutra ponovo došle s ovcama, na isto mjesto gdje su ložile vatru, ondje gdje je bilo ognjište, pojavio se izvor. Voda je tekla mlazom. Bila je bistra, čista i studena.

A gore, iznad samog izvorišta, izrasla je velika bukva, prečnika dva do dva i pol metra.

Legenda kaže da je ova bukva na Zmajevcu prkosila drvosječama, pravila hlad čobanima i njihovims tadima, turistima i putnicima namjernicima više od četiri stoljeća. A onda je oronula. Kao da je počela gubiti snagu i kao da je shvatila da u vremenima koja dolaze ona više nema šta tražiti. Prema kazivanju šumara, počele su joj se sušiti grane, a onda su je drvosječe posjekle do temelja. Ubrzo se osušila i jela…I njene su grane i stablo, drvosječe isjekle u prošlom vijeku.

Danas na Zmajevcu nema ni bukve ni jele. Izvor se povukao. Jedino od stare legende, ostala su imena za planinu i legenda po kojoj je planina dobila ime. Voda koja je potekla iz pepela, i danas je tu. Zovu je Zmajevom vodom. Svi lovci, planinari, drvosječe i drugi prolaznici koji idu ka Crnojh rijeci u Tesliću svrate na Zmajevu vodu, da se napiju, dušu da okijepe. Ali i da ih ozdravi jer, mnogi kažu i vjeruju, da je ova voda čudnovata, da snagu daje. da je jako ljekovita…

(Arhiv Aure)

Komentari

komentara