Kako je Sarajlija Nedžad Subašić u šeher „prenio“ džamiju iz Zelinje Donje: Vlasnik džamije za koju mu šeici nude brdo zlata

Džamije je pozicionirana u mojoj radnoj sobi, na komodi, odakle je povezana sa računarom. Neprestano je uključena u struju, a lampe i sijalice sa nje su mi ujedno i jedini izvor svjetlosti u sobi. Svi moji gosti ostaju oduševljeni, impresionirani i zapanjeni kad vide džamiju posebno kad se sa nje začuje ezan u vrijeme namaza. Mnogi su je pokušali otkupiti, neki čak i brdo zlata nudiše, ali nemam duše da je prodam.

Zelinja Donja je selo kod Gradačca. Sigurno niste čuli za ovo mjesto u BiH, bogato po velikoj površini zelenila. Po zelenilu je mjesto i dobilo ime.

Danas Zelinja ima diskoteke, dom kulture, školu, džamije i mnogo drugih objekata koji Zelinju izdižu iznad običnog sela, no, dosta o Zelinji. Pročitajte priču o džamiji iz Zelinje, koja je prenešena u Sarajevo. Ovu zanimljivu priču, sa Aurinim je čitateljima podijelio Sarajlija Nedžad Subašić. On je danas vlasnik džamije iz Zelinje Donje.

Istorija ove džamije, zvane džamija Mujčina Medinića, zanimljiva je. Džamija se počela graditi 1945. godine.  S radom je počela naredne godine. Izgradnju je započeo Mujčin Medinić, sa željom da u amanet mještanima, rodbini i prijateljima – ostavi hajr.

– Moj dajdža, Mehmedalija Dervišević, tamo neke 1988. godine, dolazi na ideju da napravi repliku ove džamije kako bi ga podsjećala na rodni kraj. Svoj je naum sproveo u djelo i ručno napravio identičnu džamiju od drveta. Precizno i kvalitetno je dovedena bila do estetskih i dekorativnih činova.

Uradio je čak i električnu instalaciju, kako unutra tako i na minaretu. Prosto čovjek ima osjećaj da se nalazi u svom rodnom kraju pred onom starom džamijom – sa nostalgijom  obojeno ponosom i ljubavlju spram rodnog kraja – pripovijeda nam Subašić.

Sve do 1997. godine, ova je džamija krasila dom Mehmedalijinog mlađeg brata Mustafe. Niko od njih nije znao da o džamiji potajno mašta i priželjkuje je za sebe – mlađahni Subašić, njihov sestrić.

Na poklon su mu je dali eto onako, i ne znajući da je to poklon o kojem Subašić mašta decenijama.

– Bila je pofino oronula, od neodržavanja, sunca, ratnih dešavanja pa i starosti. Ja sam je rasklopio i dovezao u Sarajevo. Preuredio sam je, zaštitio adekvatnim materijalima, obnovio instalaciju i doveo je do jednog obnovljenog izgleda.

Povezao sam džamiju sa kompjuterom i savremenim softverima i programima pa se tako danas iz moje džamije čuje pet puta dnevno ezan, a svjetlost s minareta mi služi kao lampa.

Inače, „prava“ džamija u Zelinji Donjoj s radom je prestala 1985. godine – što zbog starosti, a i zbog izgradnji nove džamije i mekteba, na pristupačnijim lokacijama. Danas prostorije ove džamije zjape uglavnom prazne. Ima jedan stari efendija, tu dolazi, klanja svaki vakat. I poneki turista naiđe…

(aura.ba/arhiva magazina Aura/E. K)

Komentari

komentara