Kako je sarajevski kolekcionar starina Sejad Hadžić (55) „preselio“ zavičaj? Iz zemljanih ćasa se najslađe „kusalo“

Ljudi odlaze, a starine ostaju ako ih neko bude sačuvao – kaže ovaj zaljubljenik starina i nabraja predmete koji su raritet u njegovom muzeju: drveno ralo, plug, drljača, drveno sito, drvene kutljače, starinski bakrač, testije, ćupovi, čanci, zemljane ćase…

Nadomak Sarajevskog aerodroma, u Ulici braće Mulić broj 32, u oazi zelenila, ugnijezdila se porodična kuća Sejada Hadžića, 55-godišnjeg majstora kulinarstva. Minijaturnim izgledom i načinom gradnje, okružen modernim, visokim zdanjima, Sejin dom podsjeća na kućicu iz bajke.

U toj oazi Sejo je smjestio svojevrsni muzej starina. Kako domaćina gotovo svaki stari predmet podsjeća na djetinjstvo i mladost u rodnoj Velikoj Gostilji kod Višegrada, odakle je u ratu morao otići, ovaj kolekcionar starina voli kazati svojim gostima:

  • Evo, ovdje sam preselio moj zavičaj!

 Sejo je godinama prikupljao stare predmete, „od običnog drvenog klina do drvenog točka“, kako to on zna kazati.

– Ljudi odlaze, a starine ostaju ako ih neko bude sačuvao – kaže ovaj zaljubljenik starina i nabraja predmete koji su raritet u njegovom muzeju: drveno ralo, plug, drljača, drveno sito, drvene kutljače, starinski bakrač, testije, ćupovi, čankovi, zemljane ćase, tagare, oklagije, sinije, vretena, košnice pletare, košarice, merdevine, klamfe, drvene vile, grablje…

Ovaj susretljivi domaćin i starstveni kolekcionar starina, koji je vrsni majstor kulinarstva, nerijetko svojim musafirima pripremi jela spravljena u starinskim posudama, kao što su tagare, lonac i bakrač.

–Kada u bakraču ili zemljenom loncu skuham bosanska jela, „bosanski lonac“ recimo, pa prinesem ih na sofru u ćasi ili nekoj prikladnoj posudi, misafiri ostaju bez riječi. Tek, kada uslast sve pojedu, vele kako ništa slađe nisu jeli. Naravno, sva jela su domaća, kako se spravljalo nekad davno u mojoj Gostilji, čije ime sve kaže: domaćinski ugosti musafira!

„Haber kutija“

Među brojnim eksponatima Sejo je posebno ponosan na stari tranzistor i trnku pletaru. Kaže:

– Možda nisu najstariji eskponati, ali me rado vraćaju u sjećanje kada sam se iz trnke, kao dijete, sladio medom, a za tranzistor me vezuje uspomene kako se u mojoj Gostilji morala prodati krava da bi se kupila ova „haber kutiuja“ uz koju se okupljalo cijelo selo kako bi ljudi čuli vijesti iz dalekog svijeta.

Mustafa SMAJLOVIĆ/aura.ba

Komentari

komentara