Kako je Marija H. iz Kupresa preko noći ostarila: Ezan s džamije Esme sultanije otkrio je džine u meni!

Uprkos svim nalazima, Marija se loše osjećala. Samo pet mjeseci nakon udaje, kretati se jedino mogla sa štapom i uz suprugovu pomoć. Sve je bilo uzalud, dok nije posjetila Alju ef. Harića.

Mlada, zdrava i poletna, Marija H. (26) iz Livna, hrabro je prije dvije godine zakoračila u bračnu zajednicu. No, sreća zbog ozvaničenja jednogodišnje veze sa voljenim Mateom, biva brzo pokvarena.

– Moje zdravstveno stanje se naglo počelo pogoršavati, iako dotad, jednom sam samo bila prehlađena. Čak me ni zub nikad nije zabolio, niti glava. Ma ništa – priča Marija, na čijem se licu i tijelu, još uvijek naziru znaci preživljenog pakla.

Počelo je sedmicu-dvije nakon vjenčanja. Otežano buđenje, migrene, kočenje lica, ruku…

Nije do klime

– Nakon svadbe, ja i muž odlazimo u Tursku na medeni mjesec. Bili smo sedam dana, osmi dan ili deveti, po povratku u Kupres, Mateov rodni grad, javljaju se prvi, meni baš čudni i neuobičajeni simptomi. Uvijek sam bila zdrava, jakog imuniteta. Vjerovala sam da je nagli umor i pospanost – posljedica promijenjene klime. No, kako je vrijeme odmicalo, a meni bivalo samo gore, ozbiljna zabrinutost koju sam krila od drugih, naselila je svaki atom mog bića. Mislim, mlada, svi dolaze da me vide, čestitaju, donose poklone, a ja bunovna u podne, s tamnim podočnjacima, bauljam iz sobe. Pravim kafu, sok, a ruke mi se tresu. Tad na nagovor supruga započinjem s odlascima ljekaru – prisjeća se Marija.

– Sigurno je trudna, zato je i požurila da se uda, gledaj je samo, za nju mi je Turska i ova divna obitelj – prigovarala je suprugova baka, aludirajući na moj sve lošiji izgled. Osim njenih zlobnih komentara, svi drugi su se zdušno trudili da mi pomognu i olakšaju svakodnevnicu. A ona je bila paklena.

– Jedno jutro, uplašila sam se da sam preko noći ostala paralizirana. Odjednom me zaboljela i glava. Kroz tijelo mi je strujao do tada nepoznati osjećaj straha. Bojala sam se nečega, a nisam mogla objasniti čega i koga. U grudima sam osjećala veliki pritisak i gušenje. Uplašeni suprug me unio u auto i odvezao u Dom zdravlja.

Ljekar me je pregledao i tada sam prvi put u životu dobila injekciju za smirenje i protiv bolova. Nadajući se da će mi biti bolje odbila sam taj dan uraditi ljekarske nalaze. Ali, tokom noći bilo mi je sve gore i gore. Jedva sam čekala da svane i da odem do ljekara. Međutim, kako se kasnije pokazalo nalazi su bili uredni. Odlični, kako je rekao liječnik. Nisam shvatala da mi govore da sam zdrava, a osjećala sam se bolesno. Stanje mi se svakodnevno pogoršavalo i brzo me dovelo do toga da se pri kretanju moram služiti štapom. Iscrpljena i bezvoljna više sam ličila na staricu, nego na nevjestu.

– Umjesto sreće zbog zajedničkog života, osjećala sam strah i depresiju. Postala sam bezvoljna, letargična i depresivna. Nemarna, usporena, troma, lijena. Sama pomisao da trebam otići do kupatila, ubijala mi je svaku volju za životom.

Kriva je Mateova baka

– Noći su mi se pretvorile u borbu sa nesanicom i sve češćim noćnim morama, u kojima su me napadale razne nemani, psi, mačke, zmije i akrepi. Nekada dragi prijatelji i komšije postali su mi mrski. Najviše mi je prijala samoća. Desila mi se i zaboravnost, dezorijentiranost. Nisam znala, a nije me ni zanimalo, kad je dan, a kad noć, koji je datum, godina. Ništa mi nije bilo važno osim da spavam, po mogućnosti 23 od 24 sata u danu – prisjeća se Marija.

Epilog u njenom slučaju, desit će se na vrlo neobičan način. Želeći suprugu izvesti iz zone komfora, te je odvesti u prirodu, Marijin muž organizira jednodnevni izlet do vodopada u Jajcu. Prolazeći pored džamije Esme sultanije, pričaju nam uglas, čuvši ezan u podnevsko vrijeme, Marija pada u nesvijest. Okupljena svjetina oko nje nastoji joj pomoći, a do preplašenog supruga, jedna rečenica se posebno izdvaja iz graje: Ovo su šejtanska posla, nije ovo doktorsko!

– Taj dan, Mateo me ipak odveo ljekaru, a sutradan smo već bili u Tešnju, kod efendije Alje Harića koji mi je iznad glave učio iz Kur'ana. Obuzeo me neki spokoj, mir, ljepota. tešanj sam posjetila samo još jednom i ozdravila; iz mog tijela nestala je bol, lijenost i sve nedaće koje sam vam opisala. Kao da sam progledala, a prestali su mi se javljati i glasovi koji su me tjerali na grešne stvari. Aljo efendija nam je ispričao da su u meni bili džini, više njih. On ih je istjerao. Nije htio otvoreno reći, ali, sve mi se u glavi posložilo. Džine mi je u život “pribavila” Mateova baka, kivna što joj je unuk za ženu izabrao mene, a ne unuku njene dobre prijateljice. Ispostavit će se ustvari da je u mladosti imala nekih nesuglasica s mojim pokojnim djedom, odatle je svo to neprijateljstvo vuklo korijene, no, srećom, sve je stvar prošlosti, a ja konačno mogu biti “mladenka”.

(aura.ba)

Komentari

komentara