Kako je grčki ratni veteran nadživio tim američkih ljekara koji su ga osudili na smrt: Sjećanje na Stamatisa Moraitisa – čovjeka koji je „zaboravio“ da umre

Jednog dana, dobro raspoloženi Stamatis odlučio je da posadi malo povrća u baštu. Nije očekivao da će on doživjeti da ubere plodove, ali je uživao u suncu i okeanskom zraku koji mu je punio pluća. Drugi će uživati u njegovoj bašti, kada umre. Šest mjeseci je došlo i prošlo. Stamatisovo srce i dalje je tuklo.

Od 2014. godine mještani jednog malog grčkog ostrva obilježavaju godišnjicu smrti svog najpoznatijeg stanovnika, Stamatisa Moraitisa koji je ostao upamćen po tradicionalnom načinu života na svom voljenom ostrvu Ikarija.

Moraitis, koji ni sam nije znao koliko tačno godina ima, a vjeruje se da je umro u 102. godini života, je bio glavna tema skoro svih svjetskih medija zbog činjenice da je skoro četredeset godina nakon dijagnoze raka pluća – uspio nadživjeti tim američkih doktora koji su mu predvidjeli sigurnu smrt još sedamdesetih godina prošlog vijeka.

 „Barem ću umrijeti sretan“

Stamatis je bio grčki imigrant koji je prošlog vijeka zajedno sa hiljdama svojih sunarodnjaka stigao na obalu SAD-a u potrazi za boljim životom. Kao i mnogi drugi, naporno je radio kako bi izgradio život u „Novom Svijetu“.

Dijagnoza raka pluća 1976. godine, i saopštenje da mu je ostalo još „šest do devet“ mjeseci života, natjerale su ga da spakuje kofere i vrati se na rodnu Ikariju. Odbio je agresivni tretman hemoterapije koju mu je preporučio tim od devet američkih ljekara i vratio se u domovinu kako bi zadnje dane proživio na voljenom rodnom ostrvu. Stantis još uvijek nije odustajao od života i odlučio se za malo drugačiju terapiju – boravak u prirodi, okruženje ljudi koje voli i uživanje u vinu koje je sam pravio.

„Moj vrt i vinograd mojih roditelja je najveće blago koje imam u životu. Naravno, volim i vino koje od njega pravim, ali ne toliko da me se smatra alkoholičarem“ – znao je u šali reći Stamatis.

Po povratku na Ikariju, dane je provodio u krevetu, dok su se njegova majka i žena brinule o njemu. Kako su dani prolazili, njemu se povratila vjera. Svake nedjelje ujutro, penjao se na vrh malenog brda do grčke pravoslavne kapele u kojoj je njegov djed nekada služio kao sveštenik.

Nije prošlo dugo vremena, a Stamatisovi prijatelji su saznali da im se drug iz djetinjstva vratio. Počeli su da mu dolaze u posjetu savko popodne, pričali bi satima o prošlim vremenima uz flašu ili dvije domaćeg crnog vina.

„Barem ću umrijeti sretan“, mislio je tada Moraitis.

 

 Rad, vino i domine

Od povratka na rodnu Ikariju prošlo je više od šest mjeseci, a on se iz dana u dan osjećao jačim i vitalinijim. Jednog dana, u dobrom raspoloženju,  odlučio je da posadi malo povrća u baštu. Nije očekivao da će on doživjeti da ubere plodove, ali je uživao u suncu i okeanskom zraku koji mu je punio pluća. Drugi će uživati u njegovoj bašti, kada umre.

Prošlo je još nekoliko mjeseci, plodovi su rodili, a Moraitis još uvijek nije umro. Umjesto toga, odlučio je da ubere povrće i očisti porodični vinograd. Živio je u skladu sa ostrvom, budio se kad je želio, vrijeme provodio u vinogradu do podneva, pravio sebi ručak nakon čega bi napravio dužu pauzu kako bi spavao. Po zalasku sunca, prošetao bi do lokalne kafane gdje je igrao karte i domine do sitnih sati.

Prošle su godine, a Moraitisovo srce je i dalje tuklo. Zdravlje mu se toliko poboljšalo da je čak uspio dozidati par soba na roditeljsku kuću kako bi djeca mogla da mu dođu u posjetu. Zahvaljujući radu u vinogradu proizvodio je i do 1500 litara vina godišnje.

Trideset pet godina kasnije, imao je 97 godina, a raku na plućima nije bilo ni traga. Nikada nije išao na hemoterapiju niti pio lijekove. Samo se vratio na rodno ostrvo i nastavio sa životom.

– Prošlo je dvadeset i pet godina od kada sam zadnji put bio u Americi, ali sam se morao vratiti da pitam svoje ljekare kako je to moguće. Međutim, oni su svi bili mrtvi – rekao je jednom prilikom Moraitis, koji je umro prirodnom smrću 3. februara 2013. godine. Imao je 102. godine i sahranjen je na voljenoj Ikariji.

 

 Ljekovitost grčkih ostrva

Grčka ostrva su nadaleko poznata po svojoj zdravoj mediteranskoj kuhinji i kvalitetnim vinima zbog kojih su srčane bolesti kod Grka izuzetno rijetke. Djevičansko maslinovo ulje, argula, švicarska blitva, ugljeni hidrati, hljeb od crnog zrna, začini poput origana i peršuna su odlične namirnice za zdravo srce. Također, mještani grčkih ostrva po tradiciji crveno meso ne konzumiraju više od jednom sedmično.

  • Istina, mi nemamo mnogo novca, ali uvijek imamo kvalitetnu hranu na stolu i provodimo se sa porodicom i prijateljima. Nigdje ne žurimo, a ponekad radimo i noću dok se drugi izležavaju na kauču. Kada pitate starije ljude u Ikariji kako su doživjeli 90 i više godina svi će vam pričati o čistom morskom zraku i vinu. Neki od nas jednostavno „zaboravimo da umremo“ – rekla je jedna stojednogodišnjakinja sa Ikarije.

Zanimljivo, samo trinaest kilometara dalje nalazi se ostrvo Samos gdje žive ljudi sa istom genetskom pozadinom koji jedu tradicionalni jogurt, piju vino, udišu isti morski vazduh i jedu istu ribu kao njihovi susjedi na Ikariji. Međutim, ljudi na Samosu žive koliko i prosječni Grci.

Komentari

komentara