Kako je Brena slagala da nije premlatila čovjeka, o čemu laže Nazif Gljiva, Zehra Bajraktarević…

Kako bismo se zaštitili od nezgodnih istina, svakodnevno sebi govorimo laži. No, kad pretjeramo i pređemo granicu samozavaravanja, prestat ćemo sazrijevati i počet ćemo se otuđivati od drugih. Suočavanje sa istinom može biti teško, ali je to odluka zbog koje nikada nećete zažaliti

Koliko ste danas laži izgovorili kako biste sebi olakšali svakodnevnicu? Ako dobro analizirate svoje postupke, najvjerovatnije više nego što ste mislili. Iz dana u dan stvaramo mrežu sastavljenu od samozavaravanja: Nisam lijen/a; Krenut ću na dijetu sljedećeg mjeseca; Ovo je samo loša faza u našoj vezi…

Nekih laži smo svjesni, a nekih ne. Neke su dobronamjerne, pa i sami stručnjaci vjeruju da su nam potrebne kako bismo zaštitili svoj ego  i odbranili se od depresije. Istraživanja su dokazala da optimisti koriste više i rafiniranije nivoe samozavaravanja nego pesimisti, te da su skloni zanemariti negativna iskustva i koncentrirati se na pozitivna. No, jedno je imati ružičasti pogled na svijet, a sasvim drugo odbijati prihvatiti teške situacije ili se suočiti sa ozbiljnim problemima.

Dotjerana istina

Većina nas poznaje nekog koga svi smatraju sanjarom: glumicu koja uporno čeka svoju veliku priliku, muzičara koji se zavarava da će se ove godine sigurno probiti i vratiti posuđeni novac, ženu koja odbija priznati da joj muž ima ljubavnicu… Ne samo da vas samozavaravanje sprečava da rješavate probleme i da konstruktivno živite život, ono vas takođe udaljava od onih koje volite i koji jasno vide da ne želite prepoznati istinu.

Ako vi ne možete prihvatiti sebe sa svim svojim slabostima i propustima, zašto bi to mogao ili htio neko drugi? Preuzeti odgovornost za ono što jeste, znači biti spopsoban riješiti se straha da niste dovoljno dobri. Sposobnost da uvidite svoje vrline, slabosti i potrebe je pravi put ka samopouzdanju i ostvarivanju željenih ciljeva, a time i sretnijem životu. No, prečesto smo mi posljednji koji možemo uvidjeti vlastite emocionalne slabosti.

Najćešći izvori samozavaravanja odnose se na područje ljubavnih veza. Tim mehanizmom produžujemo vezu, zavaravajući pritom i sebe i partnera. Postoji razlika između dobronamjernih laži i onih koje stvaramo kad ne želimo prihvatiti da nam se veza raspada, ili da partner ima drugu.

U ovakvim slučajevima laži samo odgađaju neizbježnu bol i trenutak kad ćemo morati da se suočimo sa situacijom. Takvo samozavaravanje nas na neki način paralizira – nismo sretni, ali ne možemo napraviti ništa kako bismo uklonili bol i poboljšali svoju situaciju. Količina energije koju ulažemo s ciljem samozavaravanja iznimno je iscrpljujuća, a na kraju se uspostavi da je kontraproduktivna.

U ekstremnim slučajevima ljudi idu toliko daleko da ponekad čak izokreću i sjećanja, stvaraju lažna iskustva ili se uvjeravaju da se dogodilo i ono što nije. Ta pojava je najčešća kod traumatičnih iskustava, kada ljudi zbog  težine događaja jednostavno promijene sjećanje kako bi se mogli nositi sa prošlošću.

Društvena poželjnost

Ljudi s niskim mišljenjem o sebi koriste sličan  mehanizam  na razini svakodnevnice. Oni koji puno dotjeruju svoja sjećanja, ustvari vjeruju da nisu vrijedni tuđe pažnje i zanimnja, smatraju da nisu dovoljno dobri takvi kakvi jesu, da se drugima neće svidjeti ako nemaju zanimljivih priča za ispričati, pa zato stalno uljepšavaju svoj život. Tako se, naprimjer, upravo oni zateknu kao svjedok tučnjave ili nekog posebnog događaja, slavne osobe im se obraćaju na ulici… gotovo kao da žive u nekoj televizijskoj seriji.

Još neke od tehnika u službi samozavaravanja su potiskivanje (obrambeni mehanizam koji nam omogućava da zaboravimo, odnosno gurnemo u podsvijest sve ono što nam predstavlja problem u životu) i ignoriranje (zanemarivanje događaja koji se ne uklapaju u sliku koju smo stvorili o sebi).

Naprimjer, možda smo svjesni toga da bismo trebali skinuti koji kilogram, ali uporno govorimo kako smo sad prezaposleni da bismo razmišljali o tome (sad ću uživati u ovoj večeri, pa ću sutra misliti o tome) ili izmišljamo opravdajuće razloge (čini se da sam debela zato što sam jače građe).

Ovakve laži smišljamo polusvjesni, s ciljem da ih prezentiramo drugima, a njihovim upornim ponavljanjem uvjeravamo i sami sebe da su istinite.

Većina stručnjaka se slaže da je broj laži kojima se zavaravamo proporcionalan tome koliko smo opterećeni mišljenjem drugih o nama. Potreba da se svidimo drugima naziva se “društvena poželjnost” i ukazuje koliko želimo ispuniti ono što smatramo da drugi očekuju od nas.

To je posebno vidljivo kod žena, gdje postoji društveni pritisak da budu drage, darežljive, zgodne… – pa se one i nastoje prikazati takvima, brišući sve aspekte sebe koji ne odgovaraju toj slici. To je i dijelom univerzalna potreba: želimo da oni koji nas okružuju misle najbolje o nama, baš kao što i mi želimo da mislimo najbolje o sebi.

Opasnost se javlja kad samozavaravanje postane navika s kojom ne možemo prestati, kad postane gotovo automatski refleks u rješavanju svakodnevnih problema. S vremenom laži mogu postati neka vrsta alternativne ili druge realnosti. Takva realnost  je privlačna i zavodljiva, mislimo da je sve dobro pa ne uviđamo da postaje problem koji nas u potpunosti udaljava od stvarnog života. U tom slučaju potrebno je zatražiti pomoć. Neko objektivan vam može ukazati na istine koje skrivate od sebe. To može biti stručnjak, ali i blizak prijatelj ili član porodice.

5 ZNAKOVA SAMOZAVARAVANJA

  1. Odbijate savjete onih koji su vam najbliži, čak i ako vam dvoje ili troje ljudi govori istu stvar.
  2. Ljudi primjećuju da izbjegavate teme koje su vam u uskoj vezi s vašim slabostima ili problemima. Primjerice, teme vezane uz ljubav i nalaženje partnera, prijateljske odnose, odnos s roditeljima…
  3. Vaše sjećanje na neki ozbiljan razgovor ili svađu ne poklapa se sa sjećanjem vašeg prijatelja ili partnera. Oni smatraju da ste eksplodirali, dok vi  mislite da je sve prošlo u najboljem redu.
  4. Bolje i preciznije pamtite pozitivne komentare koji vam drugi upućuju, a skloni ste zaboraviti, odnosno u potpunosti ignorisati negativne primjedbe, opaske ili kritike.
  5. Često se uhvatite kako smišljate priču ili opravdanje unaprijed, a skloni ste i dotjerivanju svojih iskustava prilikom prepričavanja.

Mirsad Kebo, bivši političar: Zbog kolača slažem bar jednom sedmično

Rijetke su prilike da sebe uhvatim u laži. Kad nešto odlučim to i sprovedem. Ima tu pomalo i isključivosti. Svoj naum sprovodim bez razmišljanja o posljedicama. Inače, odluke ne donosim prebrzo. Možda se zato rijetko kada prevarim.

Malo je javnosti poznato da sam u ratu rekao – ne pušenju! I, evo, 20 godina živim bez cigarete. Poslije operacije sam rekao da ću za 10 dana pješice preći 6 km. Tog dana nism mogao hodati ni 50 metara. Deseti dan sam prešao tu maršutu. To je danas moj svakodnevni ritual.

Moje sitne laži su u krugu porodice. Djeci sam, “prijeteći im” znao “obećati” da nikada više neće biti u prilici da me izmanipuliraju. Ali, to traje kratak period. Svaki put sam tu “padao”. Iskreno, i pred suprugom Dinom sam “padao”. Kao, neće me ona voditi na odmor gdje ona misli da je lijepo i zabavno. Tek slijedeće godine se uvjerim da me “opet nasankala”. Bolestan sam i prema kolačima. Bar jednom sedmično sebi kažem – ne smiješ, Mirsade, pojesti niti jedan kolač više. Nekoliko dana kasnije sakrijem se i pojedem bar jedan.

Nazif Gljiva: Pet godina lažem da ću otići na more

I kad drugima laže, čovjek opet laže sebe. To nam je u psihi, svima. Ja sebe evo već pet godina lažem da ću otići na more, ali ništa od toga. Ili mi je prazan novčanik, ili su preče neke druge obaveze.

Zehra Bajraktarević: Nemoćna sam pred čokoladom

Posljednjih desetak godina često sebi obećam da ću od sutra na dijetu, ali to “sutra” pomjeram za slijedeći dan ili sedmicu. Sebe lažem i kad su slatkiši u pitanju. Svaki put kada pojedem tortu ili čokoladu, kažem: “Ovo je sada i od sada – stop!”.  Za sat vremena već zaboravim na vlastito obećanje.

U Brene kratke noge, slatke laži

Privatno nisam sklona lažima, osim onim slatkim – prvoapriliskim ikli poropdičnim zezancijama. A u poslu je bilo svega. Možda mi je najteža laž bila kada sam slagala da nisam udarila čovjeka iz Bihaća. A jesam ga udarila. Davno je to bilo. Sjećam se putovali smo autobusom, nakon koncerta u Bihaću. On nam izašao na put i ne dozvoljava da prođemo. Izazio Saša da ga smiri, ne ide.

Izađem ja, pokušam mirno, čak i poljupcem da ga išarmiram da nas pusti. Umorni smo. On tvrdoglav, ne popušta. Ja “proključala”, a kad “proključam” teško ga se i mome Bobi. Zaista ga jesam izmlatila…

Nekoliko dana kasnije ta je vijest došla do medija. Uz pomoć svojih prijateljskih redakcija i novinara smirila se situacija, napravilo smo od čovjeka lažova. Jako bih voljela da ga nekada i negdje sretnem i izvinem mu se.

/arhiv Aure/

Komentari

komentara