Kako je bioenergija pomogla 26-godišnjoj Amili K. iz okoline Sarajeva da se izbori s paničnim napadima: Ima li gore bolesti od panike?!

Aura 361 Ramiz

Snimala sam glavu, pluća, srce. Svi su mi organi bili zdravi. U hitnoj sam postala dežurna. Tamo sam i počela dobivati naznake imena moje bolesti – anksioznost praćena paničnim napadima.

 

– Za anksiozno-panični poremećaj sam čula jako davno. Prvi put u iskarikiranim scenama iz američkih komedija u kojima glavni junaci kada ih tako nešto strefi, glasno dišu u papirnu vrećicu. Bilo mi je to smiješno, čudno. Kod nas to niko nije radio. Sve to izgledalo mi je prilično prenaglašeno, kao nekakav izmišljeni problem koji se dešava samo umišljenim Amerima.

– A onda sam se i ja prije četiri godine suočila s takvim problemom. Bila sam s momkom u autu, on je stao pored apoteke da kupi nešto protiv glavobolje. Mahinalno me zaključao u automobilu. I tada je počelo. Strah da neću moći izaći iz auta, da ću se ugušiti. Mahnito sam pokušavala otvoriti vrata, prozor. Ništa. Drhtavim rukama grabim telefon da ga zovem, ali ruke se koče. Ne uspijevam. Apoteka je odmah ispred pa on srećom vidi da se nešto čudno dešava. Dok je došao do mene, u tih nekoliko koraka, ja sam sva unezvijerena bila. Van sebe. Vrištala sam, psujući ga što me zaključao. Njemu ništa nije bilo jasno, a ni meni – prisjeća se Amila svog prvog susreta s paničnim napadom.

U periodu koji je uslijedio, desit će se, pripovijeda nam Amila, još nekoliko sličnih scena.

– Dešavalo se bez ikakve najave i uvoda. U početku nisam znala šta se događa, pa sam pomislila da sam se samo preforsirala na poslu, fakultetu. Osjećaj slabosti se smjenjuje sa osjećajem zarobljenosti, kao da mi prijeti životna opasnost a ja ne mogu da pobjegnem. Neprijatni osjećaji lebdenja, nedostatak vazduha, hiperventilacija, poremećen vid, koji se smjenjuje osjećajem, vrtoglavice i nesnosnim mislima da ću se srušiti, pasti i što je najgore, izgubiti svijest.

A onda se nastavilo. Svaki put kad bi mi bilo vruće ili zagušljivo, ja sam gubila dah, mantalo mi se, osjećala sam kao da nemam kontrolu nad svojim tijelom.

Onda se uzvrpoljim, cupkam u mjestu i pokušavam da nađem nešto za šta bih mogla da se uhvatim jer je vjerovatnoća da ću se stušiti tog trenutka po mojoj procjeni velika i neizbježna. Bilo je i blam situacija, toliko sramotnih da sam željela iskočiti iz vlastite kože, pod zemlju propasti. Jednom sam mokre i nasapunjane kose pobjegla iz frizerskog salona. Nikad više tu nisam kročila glavom. Snimala sam glavu, pluća, srce. Svi su mi organi bili zdravi. U hitnoj sam postala dežurna. Tamo sam i počela dobivati naznake imena moje bolesti – anksioznost praćena paničnim napadima.

– Ipak, nisam odmah htjela da prepoznam svog novog prijatelja. Nizak pritisak, pomislila bih i pokušala da nastavim sa normalnim dnevnim aktivnostima.

– Iščitavala sam sve moguće i nemoguće tekstove na internetu o niskom pritisku, poremećenom centru za ravnotežu, anemiji, malokrvnosti. U tom kovitlacu rastrojenosti, pripisujem si nove bolesti i strah raste.

– Odjednom se plašim svega, autobusa, supermarketa, redova, gužvi, lifta…ljudi, poziva za izlaske. Svega.

– Mučila sam se pitanjima zašto mi se to dešava, zašto sam tako slaba, nemoćna. Pila sedative, biljne čajeve za smirenje i sve više se povlačila u svoj svijet tišine, samoće.

– Kinjila sam sebe svakodnevno, nisam mogla da verujem da tako nešto može baš meni da se desi, meni koja sam uvek bila jaka, stabilna, razumna. U meni je neprestano vrištalo pitanje ZAŠTO JA?

–  Odgovor pokušavam dobiti kod travara, homeopata, kiropraktičara, stravarki, hodža, bioenergičara, vidovnjakinja…uzalud. Jednostavno, svi ti ljudi pomognu nekome, ali meni nisu mogli. Jedinu pomoć ja sam dobila kod bioenergičara Ramiza Imamovića. Samo šest tretmana je trebalo da se svi moji strahovi trajno odsele od mene. Isti dan, za vrijeme prvog tretmana, osjećala sam se bolje. Opuštenije, rasoloženije. Tek kad sam ušla u stan, vrisnuila sam.

– Šta je bilo – poleti ka meni usplahirena mati.

– Došla sam liftom, došla sam liftom – vrištala sam uzbuđena.

– Naime, od kako su me počeli opkoljavati strahovi, sve sam išla pješke, a kako živimo na osmom spratu, to nije uvijek bilo baš jednostavno. Taj dan, toliko mi se mozak rastereio, da nisam ni primijetila da se moje tijelo ponaša normalno. Uglavnom, Ramizova je bioenergija “upalila” pogašene i pregorila osigirače u meni. Opet sam ona stara, sa bogatijim životnim iskustvom i nešto izgubljenog vremena. Ali Bože moj, nek’ nije ostalo onako…

Ramiz Imamović

 

 

error: Content is protected !!