Kako je Admir Mešić započeo briljantnu glumačku karijeru u Sarajevu i vratio se naprečac  u rodnu čaršiju: „EMIGRANTI“ OSVAJAJU GRADIŠKU!

Admirov angažman u predstavi „Emigranti“ dokazuje da glumci rade ozbiljan posao, a da političari glume da rade, a ne rade, nije im stalo da zadrže mladost u Bosni i Hercegovini.

Admir Mešić, svojevremeno najbolji student Akademije scenskih umjetnosti  u klasi profesora Izudina Bajrovića i jedan od 23 najbolja studenta  Univerziteta u Sarajevu, nakon  ostvarenih uspjeha i rola  na scenama glavnoga grada vratio se u rodnu Gradišku. Sa kolegama Draškom i Zlatanom Vidovićem, Mirelom Predojević i Đorđem Jankovićem , potkraj  2007. godine  osnovao je pozorište, malo ali profesionalno.

Premijera

Ado kaže da ne osjeća žal za sarajevskom scenom, ne osjeća ni grižnju savjesti što se latio pionirskog posla da od ničega napravi teatar. Kaže da je ponosan na uloženi trud, jer su rezultati tu.

  • Pravljenje pozorišta bilo gdje u svijetu je misija, to znači da smo kolega Draško i ja misionari. Ne vidi se možda još značaj onoga što smo uradili, ali osjetiće to nove generacije koje tek dolaze. Imati pozorište u jednom gradu je kapital, priznaje Mešić.

Sakriven od očiju javnosti na sceni Kulturnog centra Gradiška, zajedno sa Draškom Vidovićem priprema novu predstavu  „Emigrante“ po tekstu Slavomira Mrožeka, a u adaptaciji i režiji kolege Zlatana Vidovića. Ovo je druga ovogodišnja premijera Gradskog pozorišta Gradiška i šesnaesta ukupno.

Uvijek studiozan Ado kaže da su „Emigranti“ došli u pravo vrijeme, u minut do dvanaest, kada rijeka mladih ljudi odlazi iz naše zemlje put zapada. I teatar, prema njegovim riječima, mora da odradi svoju misiju, da zadrži mladost i da onima koji nas vode dokaže da trebaju biti mudriji, fleksibilniji i taktičniji.

  • Riječ je o dvojici naših ljudi koji su otišli u Njemačku. Jedan je politički emigrant, a drugi radnik na baušteli. Oni kao dvije suprotnosti žive zajedno u jednom podrumu i pokušavaju da nekako prežive. Dočekuje se nova godina, oni u beznađu, a gore, na spratovima iznad čuje se muzika, ljudi se vesele.Pokušavamo da u aktuelnom trenutku pokažemo da nije sreća tamo negdje i da vani baš ne cvijetaju ruže. Želimo poručiti da treba ostati i boriti se da se nešto promijeni, kao što se mi u pozorištu borimo. Ipak nas vani niko neće dočekati raširenih ruku.

 Plodno tlo

Drugim riječima Admirov angažman u predstavi „Emigranti“ dokazuje da glumci rade ozbiljan posao, a da političari glume da rade, a ne rade, nije im stalo da zadrže mladost u Bosni i Hercegovini.

Admir je ostvario i briljantne uloge na filmskom platnu. Doduše u specifičnom dokumentarno-igranom filmu o sudbini nekadašnjeg prote, političara i tribuna Dušana Subotića, koga su mučki, na prevaru ubile ustaše. Ovih dana će zaigrati i u drugom projektu, u filmu o braći Čubrilović, odnosno o pokretu „Mlada Bosna“.

  • Uloge koje dobijam su dokaz da nije hendikep raditi u maloj sredini. U pozorištu sami pravimo repertoar, biramo predstave i uloge, to je privilegija, koje nema u gradovima poput Sarajeva. Eto, imamo i sreću da je Gradiška postala plodno tlo i za snimanje filmova.Iako sam u filmu „Gradiški proto“ igrao negativca, ustaškog rojnika Niku koji je dao znak da se proto strijelja, publika me odlično prihvatila. Vjerujem da ću ostaviti značajan trag i u filmu o braći Čubrilović, koji su bili istorijske ličnosti – kaže Admir.

I tako mali grad kao što je Gradiška ima svoga velikog glumca, Admira Mešića. Glumca koji je odabrao teži put do vrhunca karijere, ali istovremeno mladim ljudima pruža veliku životnu lekciju. Kako reče, ne cvjetaju ruže na zapadu, bolje je zasukati  rukave, učiti, raditi i postati veliki u maloj sredini. Zauzvrat  se dobija najviše priznanje, priznanje sugrađana, osmjesi, pozdravi i tapšanje po ramenu. Upravo ono za čim žale akteri „Emigranata“, koji su u pravi čas stigli na repertoar u Gradišci.

B. Grgić/aura.ba

Komentari

komentara