Kako časovi književnosti, muzičkog, tjelesnog i likovnog odgoja – mogu pozitivno utjecati na psihofizički razvoj djece te prevenirati autodestruktivno ponašanje: Instant roditelji, instant ljubav – okidač za porast suicida kod mladih!

Istraživanje koje je sprovedeno u doktorskoj disertaciji Vahide Djedović, dr. psihoterapije, daje doprinos u primjeni kreativnih nastavnih metoda u obrazovanju koje bi između ostalog, mogle prevenirati autodestruktivno ponašanje… Svojom doktorskom disertacijom Vahida pokušava dokazati koliko su emocije važne za cjelokupan život učenika i da se, kao takve, trebaju izučavati i uvrstiti u obrazovni sistem.

Foto: Harisa Dautović

U posljednje vrijeme sve češće se govori o samoubistvima. Nažalost, nema podataka koliko njih pokuša oduzeti sebi život i koliko je mladih ljudi među njima.

– U svojoj doktorskoj disertaciji sam dobila rezultate da se uz odgovarajuće promjene u obrazovanju može prevenirati suicid kod mladih. U svom radu navela sam i prikaz slučajeva, to jest, govorila sam o mladim ljudima koji su pokušali suicid i bili na psihoterapijskom tretmanu, kaže dr. Djedović, psihoterapeutkinja i Aurina saradnica.

Upravo je Vahidina doktorska disertacija bila povod našeg razgovora. U njoj, metodološki, didaktički i eksperimantalno su obrazložene i istražene neke od mogućnosti kreativnih terapija u odgoju i obrazovanju djece u osnovnim i srednjim školama sa akcentom na predmete književnosti, likovne i muzičke kulture, tjelesnog odgoja i religijske kulture.

Zašto sve više mladih bira smrt umjesto života?

– Okidač za samoubistvo nalazi na društvenim mrežama, ali problem je mnogo dublji i dolazi iz porodičnih odnosa. Budući da imaju instant roditelje, dobijaju instant ljubav i često se osjećaju nevoljeno, zapadaju u jedan osjećaj beznadežnosti i skloni su podići ruku na sebe.

U kojoj mjeri i kako art terapije mogu pomoći mladima? I koje su to art terapije?

Od art terapija koristila sam biblioterapiju, terapiju crtanjem/slikanjem, terapiju pokretom/plesom i terapiju muzikom. Imala sam pet pomoćnih hipoteza koje sam dokazala na kraju istraživanja, a ukratko ću reći nešto o svakoj:

U istraživanju kreativno – terapijskih metoda i emocionalnog razvoja učenika pošla sam od pretpostavke da bi se učenici emocionalno razvijali, imali veće samopoštovanje i samopouzdanje, razvijali empatiju i altruizam i, samim tim bili manje (auto)destruktivni, ako bi im se omogućilo da se kreativno izražavaju.

Koristeći crtež kao kreativno-terapijsku metodu kojom se utječe na razvoj emocionalne empatije, podstiče razvoj samopoštovanja i kreativnosti kod učenika, primijenjeno je nekoliko različitih tema, pomoću kojih su učenici mogli iskazati svoje realno viđenje kao i ispoljavanje emocionalnog dijela kada su mogli sagledati svoja unutrašnja viđenja i osjećanja u sadržaju određenih boja ili samog crteža, kao cjeline. Na kraju, većina učenika je pozitivno odgovorila na tvrdnje koje se odnose na samopoštovanje i emocionalnu empatiju.

Pomoću različitosti i svjesnosti pokreta učenici su naučili da se oslobode unutrašnjeg otpora i našli su način da ga prevaziđu. Tokom kreativno-terapijskog procesa, učenici su se fokusirali na oblike koje tijelo zauzima u prostoru, način na koji se tijelo kreće u prostoru i obrasce pokreta i kretanja. Tako su uvidjeli da mogu postati efikasniji u nekim igrama samo zahvaljujući pokretu. Nakon finalnog mjerenja 85% učenika eksperimentalne grupe se izjasnilo da su pozitivno orjentisani i pokazali su visok stepen samoefikasnosti, a 90% učenika je na finalnom mjerenju reklo da se nakon ovakve primjene osjeća optimističnije u pogledu svoje budućnosti.

Od biblioterapijskog dijela, radili smo terapiju bajkom i pričom, a ova metoda se primjenjivala, u jednom razredu, uz pomoć bajki, jer su učenici, koristeći svoje potencijale da  ožive maštu, lakše dolazili do odgovora na neke svoje unutrašnje konflikte. Čitanjem bajki „Ružno pače“ i „Aska i vuk“ pobuđivale su  se asocijacije iz vremena najranijeg djetinjstva. Na takav način, učenici se, polako ali sigurno, uvode u atmosferu  u kojoj su se nekad pasivno prepuštali utjecaju pripovijedanja. Riječ je o regresivnoj funkciji bajki, ali i dodatnom kvalitetu doživljaja, koji ne podrazumijeva samo preuzimanje pouke bajke, nego i oživljavanje atmosfere čitanja, odnosno slušanja bajki iz ranog djetinjstva. Ovakav način mnogim učenicima pruža uvid u probleme koji vuku korijene iz  najranijih životnih sjećanja, omogućava im ulazak u vlastito nesvjesno i ukazuje na potencijalna rješenja i/ili prevazilaženja datog problema.

Konflikte, koji se svode na niz automatskih ponašanja, a nalaze se u sadržaju koji nudi moral, etika, religija, društveni status i tako dalje, objasnila sam religijskim pričama, a kroz  biblioterapijske faze, pokazali da je faza identifikacije ostvariva kroz  mogućnost da se učenik pronađe u određenom liku ili situaciji, preko projekcije kojom  učenik drugima pripisuje svoje težnje, namjere i nedostatke, a koja vodi do same katarze tj. rasterećenja i oslobađanja zaključanih emocija u sigurnom okruženju, pa do uvida, tj. spoznaje rješenja tog problema.

Šta su pokazali rezultati Vašeg istraživanja?

Pokazali su da se korištenjem kreativno-terapijskih metoda razvija empatija, povećava samopoštovanje i samopouzdanje, podstiče mašta, kreativnost i altruizam, poboljšava samoefikasnost, učenici su optimističniji, imaju bolju nadu, a moguće je prevenirati (auto) destruktivna ponašanja i druge oblike neželjenih ponašanja kod učenika. Stoga je važno zaključiti da bi uvođenje kreativno-terapijskih nastavnih metoda i cjeloživotno učenje i stalno usavršavanje prosvjetnih radnika, kao i njihova obuka za kreativne terapeute, dosta koristilo u razvoju dječije kreativnosti, emocionalne inteligencije i prevencije neželjenih oblika ponašanja kojima prethodi depresija, stres, suicid…

Ovo istraživanje je pokušaj da se pomogne obrazovnim i zdravstvenim institucijama, kako bi mogli napraviti neke značajne korake, prije svega, koji će unaprijediti obrazovanje emocija i kreativnog učenja prilikom savladavanja gradiva. Obrazovanje na ovom polju, moglo bi omogućiti da se pomogne učenicima da ublaže/riješe ili preveniraju eventualne probleme. Djeci bi se moglo pomoći da razvijaju samopoštovanje, kao i empatiju koja je preduvjet za uklanjanje prezira, mržnje i zavisti, odnosno preduvjet za uklanjanje disfunkcionalnog ponašanja.

Kako komentarišite to što istraživanje Vaše doktorske disertacije nije dobilo odobrenje od ministarstava da se uključi u program prevencije maloljetničkog nasilja?

Kada sam razgovarala sa nekim od čelnih ljudi ministarstava, rekli su da su već napravili program. Smatram da su uključili svoje ljude u projekte, uzeli novac i to je to. Naravno, njihov program će vjerovatno biti implementiran u obrazovanje, ali već sam citirala mnoge svjetske stručnjake koji kažu da, čak i neki njihovi najbolji programi za prevenciju ne daju dobre rezultate. Zapravo, takvi programi samo uvećavaju nasilje u školama.Ipak, rad se uvijek isplati. Već me angažovala Biblioteka Sarajeva za biblioterapijski rad u prevenciji vršnjačkog nasilja, kao i biblioteka “Derviš Sušić” iz Tuzle.

Vi ste za sada prva i jedina osoba u BiH koja se zanima za emocionalna stanja učenika i koja je na tome uradila i svoju doktorsku disertaciju. Šta je bio Vaš cilj?

Emocije su neodvojive od bilo koga od nas, a školski sistem i dalje šuti o ovome. Htjela sam pokazati koje sve dobrobiti bismo mogli imati ako bismo djecu emocionalno opismenjavali. A samim timi nastavni kadar.Nadam se da će moje istraživanje potaknuti i druge mlade naučnike da neke nedostatke, koje sam navela u svojoj doktorskoj disertaciji, poprave i prošire ovakvo istraživanje, jer zaista je dalo korisne rezultate.

E. KARAHMET/aura.ba

error: Content is protected !!