Kad nova “zakuca na vrata”: KAKO ZAPOČETI NOVU GODINU I KRENUTI LJESTVICOM NAPRETKA?

Nove godine tradicionalno započinju poljupcima, šampanjcem i nadobudnim novogodišnjim odlukama. Od 1. januara ćemo – prestati pušiti, početi vježbati, biti ljubazni prema saradnicima… Psiholozi otkrivaju 4 vrste početaka u životu, koji je u vašem stilu?

Nova godina donosi nam novu priliku da zakoračimo stepenicu više na ljestvicama ličnog rasta i ostvarimo bolji život. A da bi bilo tako, trebalo bi da znamo da dobro završavamo i započinjemo…

Godine prolaze. Neminovno. Rijeka života teče. Nezaustavljivo. Završeci i novi počeci izmjenjuju se i isprepliću do te mjere da je ponekad teško razlučiti da je li slijedeći korak kraj jednog puta ili početak drugog, a često je i jedno i drugo.

Ritam početaka i završetaka duboko je utkan u naše biće, a kako se s njim nosimo uveliko će uticati na naš razvoj i kvalitet življenja – hoće li nas valovi života ljuljati i nositi prema novim obalama ili nas, pak, potopiti.

Šta su to dobri završeci i zašto su tako važni?

Kao prvo – dobar završetak je – završen! Ali šta ako to nije? Gestalt – pravac psihoterapije koji je osnovao Fritz Perls – u velikoj mjeri se bavi ograničavajućim uticajem „nezavršenih poslova” koji nam poput magneta odvlače dragocjenu energiju iz sadašnjeg trenutka i uzrokuju hod kroz život koji mnogi opisuju kao „dva koraka naprijed, jedan nazad”.

Završeci i novi počeci se smjenjuju
Na primjer, probudite se poletni, dobro raspoloženi i puni energije – još vam je 100 posto energije na raspolaganju. Krenete prema kupatilu i usput vam pogled padne na fotografiju na zidu, na kojoj je nasmijana grupa mladih ljudi.

Uz lagani grč u želucu sjetite se da ste obećali da ćete organizovati slijedeći izlet, a već nedjeljama to odlažete jer nemate vremena. Slegnuvši ramenima, idete dalje, sad posjedujete još 80 posto svoje energije, a 20 posto je zarobljeno u otvorenom fajlu „izlet”.

Nezavršeni poslovi
Još samo dva koraka i stići ćete do kupatila, ali morate proći pored telefonske sekretarice koja neumorno svjetluca ne bi li privukla vašu pažnju. „Uh, možda je opet mama ostavila poruku, već mjesec dana je nisam stigla/ai obići, a neću ni u idućim nedjeljama, a možda bih ipak mogla/ai… Ma ne, nemam kad…”. Konačno uspijevate zakoračiti u kupatilo, ali sad imate još samo 50 posto svoje energije, jer 30 posto ostalo je zarobljeno u neruiješenim dilemama vezanim za majku…

I tako redom – nezavršeni poslovi s bivšima, partnerima, prijateljima, šefovima, neispunjena obećanja samima sebi, odgođeni planovi… Na kraju možete biti sretni ako uspijete u „sada i ovdje” zadržati 10 posto svoje energije, a tu jedva pomaže i najjača kafa.

Kako prepoznati šta nam odvlači energiju?
Zapravo, to i nije tako teško. Obratite pažnju na misaone krugove koji se ponavljaju: možda ipak… zapravo bih mogla/ao…, ipak ne…, možda sam trebala/ao…, možda sam mogla(ao…, bilo bi bolje da sam…, bilo bi bolje da nisam… Ako sebi postavite pitanje smisla i svrhe takvih razmišljanja, možda ćete otkriti da samo ponovo pretresate teme koje su završene i na koje više ne možete uticati!

Za sve u životu ima vremena
Završeni poslovi ogledaju se u rečenicama koje se završavaju – tačkom.
Tačka znači: razmislila/ao sam o temi, osvijestila/io osjećaje i šta sam iz toga naučila/o, šta je bilo najbolje i najgore i sad to iskustvo mogu smjestiti u svoju arhivu sjećanja i više mu se ne vraćati.

Orezivanje ruže života
Orezivanje ruža sjajna je metafora za završetke i nove početke. Vrtlari orezuju ruže iz tri razloga: grm ruže proizvodi više pupoljaka nego što ih može hraniti, tako da treba odrezati i neke zdrave i dobre kako bi se održali oni najbolji za grm. Postoje neke grane i pupoljci koji su bolesni i ne razvijaju se dobro. Neki su već uvenuli i zauzimaju mjesto, koče stvaranje novih.

Ako to primijenimo na život: S vremenom prikupimo više aktivnosti, odnosa i interesa nego što nam dopuštaju naše vrijeme i energija. Tad je važno osvijestiti se da nije moguće posvetiti se svemu tome i odabrati u šta ćemo uložiti vrijeme i energiju.
Takođe, postoje ljudi i situacije u koje smo uložili puno energije i truda, a nikako ne dobijamo zadovoljavajuće rezultate. Nema razloga beskonačno pokušavati. Isto tako, postoje stvari koje su „mrtve” već dugo i zaista je vrijeme da ih otpustimo.

Razmislite o tome kako uopšteno gledate na završetke: smatrate li ih prirodnim?

Vjerujete li da postoji vrijeme za sve u životu i da završetak nečeg ujedno označava i priliku za početak nečeg novog? Ili pak vjerujete da sama činjenica što se nešto završava znači da to nije bilo u redu? Taj mit se uvukao u mnoge pore našeg života, čemu uz uzdah svjedoči četrdesetogodišnja Marina koja se prije dva mjeseca razišla s partnerom, s kojim je provela četiri sretne godine.

„Kad god nekome kažem da više nismo zajedno”, žali se Marina, „obično čujem nešto poput ‘Znala sam odmah da vi niste jedno za drugo’ ili ‘Šteta što niste uspjeli'…

Moja istina je: proveli smo zajedno četiri predivne godine i u to vrijeme savršeno smo odgovarali jedno drugom. Zatim smo se počeli razvijati u suprotnim pravcima, odnos se promijenio i s puno poštovanja i ljubavi odlučili smo se razdvojiti. Sad oboje tugujemo, ali znamo da smo postupili ispravno. Ne moram ni reći da me gledaju kao da sam poludjela!”

Pomiješani osjećaji
Završeci i počeci vrlo su često natopljeni podijeljenošću. Dr. Eolene Boyd Macmillan, psiholog na Sveučilištu u Cambridgeu, naglašava kako proživljavamo cijeli spektar emocija: radost, sreću, krivicu, žaljenje, očaj… Nije lako predati se svim tim pomiješanim osjećajima u isti tren, lakše je stvari strpati u kategorije – dobro ili loše, sretno ili nesretno, ali život su dugine boje, a ne crno-bijeli film!

Godine 1999. psiholog i dobitnik Nobelove nagrade Daniel Kahneman oblikovao je pravilo „vrhunac – kraj”. Sjećanje na neko iskustvo u najvećoj je mjeri određeno dvjema stvarima: kako smo se osjećali na vrhuncu događaja i kako smo se osjećali kad se završio. Na primjer, nakon prekida veze zaključiti da smo „gubili vrijeme s tim gadom” znači obezvrijediti iskustvo i izgubiti vrijedne životne lekcije.

Ako, pak, završetke vidimo kao prelaze koji nam nude šansu da se popnemo stepenik više, onda se s njima možemo suočiti s manje straha, dostojanstveno i svesno! Pritom je važno osigurati sebi vreme da procesiramo osećaje, osvestimo ih i proradimo. Najveća šansa za rast nije toliko u samom prelazu koliko je u odluci što ćemo ostaviti iza sebe, a šta poneti sa sobom…

Prilika za dublje povezivanje sa sobom
U različitim razdobljima života identifikujemo se s različitim ulogama, u skladu sa zbivanjima koja su tog trenutka aktuelna. Neke od tih uloga su nam drage i najradije bismo ih zadržali zauvijek, druge pak smatramo nužnim zlom, zamjeramo životu što nam ih je nametnuo i jedva čekamo da završe… No sve te uloge su privremene, poput odjeće koju prilagođavamo vremenskim uslovima, godišnjem dobu, trenutnoj modi… JA sam ona/onaj koja tu odjeću nosi, ona/onaj koji/a je oblači i svlači, a ta(j) JA oduvijek je postojala(o) i uvijek će postojati.

Znam da moram početi nešto novo
Zastanite na trenutak dok čitate ove riječi i osjetite to JA koje je pozadinski svjedok svih vaših uspjeha i poraza, radosti i tuga, koje je bilo tu dok ste bili dječak ili djevojčica i biće i onda kad zagazite u pozne godine.

Ta JA nije podložna zakonitostima prostora i vremena i vrlo je ljekovito njegovati odnos s NJIM. ONO je naša suština, dobro zna šta je za nas najbolje i stalno nam šapuće glasom snova i intuicije. Svjesno je šire slike našeg života, dok se naša svakodnevna svijest gubi u mrežama prolaznih detalja.

Četiri vrste početaka

Nove godine tradicionalno započinju poljupcima, šampanjcem i nadobudnim novogodišnjim odlukama. Od 1. januara ćemo – prestati pušiti, početi vježbati, biti ljubazni prema saradnicima… Mašta nema granica. 1. januara sve će se promijeniti, samo tako! Najčešće i vjerujemo da će tako biti sve dok nas svakodnevica opet ne zarobi u svoju kolotečinu.

No ako napravimo dobar plan i osiguramo potrebne resurse, možemo taj simboličan datum iskoristiti i kao podsticaj za željene promjene!
Janice Van Dyck, autorka novele u kojoj opisuje kako je mlada žena oboljela od raka odlučila sama odrediti u kojim će uslovima završiti svoj život, definisala je četiri vrste početaka:

Počeci „Jedva čekam” su oni koje smo sami odabrali i odnose se na novo razdoblje u životu – , sklapanje braka, novi posao, preseljenje… Ti počeci mogu biti vrlo uzbudljivi i puni oduševljenja, a iziskuju i puno energije kako bismo proširili granice svog dosadašnjeg svijeta.

Izjave „Znam da moram početi nešto novo” govore da smo kognitivno svjesni potrebe za nečim novim, no istovremeno pokazuju i to da izbjegavamo zaista krenuti jer dio nas to zapravo ne želi.

Počeci „Molim vas, nemojte me tjerati na to!” teški su jer su drugi ljudi ili životne okolnosti inicirali promjenu, što može proizvesti osjećaj bespomoćnosti.
„Šta sad? Odakle da krenem?” najteži je oblik novog početka, označava da smo neočekivano upali u „rupu” i tad prvo gledamo kako se iz nje izvući. Uzrok takvih promjena najčešće su bolest, smrt, katastrofe, a praćene su stanjem šoka ili intenzivnim emocionalnim reakcijama i predstavljaju veliki stres.

Imajući na umu da nam se u životu mogu dogoditi svi ti oblici promjena, željeni i neželjeni novi počeci, dobro je naoružati se resursima:

• Prihvatiti i biti otvoreni prema promjenama. Teći s rijekom – osluškivati nove tendencije i razvijati fleksibilnost i prilagodljivost.
• Imati spremne odgovarajuće strategije kako se nositi sa situacijom ako je ona stresna. Na nju možete malo uticati. Tu pomažu znanja kako psihofizički održavati dobro stanje.
• Njegovati pozitivnu perspektivu – gledati promjene na pozitivan način.
• Znati gdje potražiti pomoć kad zatreba.

Slušajmo svoje srce
„Nije stvar u tome koliko godina živimo, nego u tome koliko života ima u tim godinama!” izreka je pripisana Abrahamu Lincolnu.

I zaista, ako zamislimo da se nalazimo negdje pri kraju svog životnog puta i gledamo unazad, ono što pamtimo kao važno i vrijedno, stvari su u kojima smo slijedili nadahnuće svog srca, a ne mozga.

Započnimo planiranje novih početaka osluškujući svoje srce! Kao prvo, pronađimo one slike, misli, planove od kojih nam cijelo biće zatreperi radosnim iščekivanjem, dopustimo sebi da uživamo u njima s osjećajem znanja kako ih možemo ostvariti, koliko god nam se činili „nerealni”. Naši snovi pokazuju smjer našeg srca i duše! Tek nakon toga uključuje se um, čiji je zadatak da mudro proračuna rizike i osmisli korake kako te snove možemo realizovati.

Neka slijedeća godina bude ona koju posvećujemo slušanju svog srca! Kao što je jednom rekao Steven Spielberg: „Svi iznimno uspješni ljudi su sanjari, samo ne postižu svi sanjari izniman uspjeh!”. U tom smislu neka nam smjer pokažu snovi, a um neka raskrči put da ih ostvarimo! (Sensa klub)

Komentari

komentara