Jedna od najvećih turističkih atrakcija na jugu Sjeverne Amerike: Dobrodošli u meksički muzej mumija

 

Nakon epidemije kolere, stotine hiljada posmrtnih ostataka zakopano je širom zemlje. U Gvanahuatu su, međutim, tijela nekih preminulih ekshumirana zbog neplaćenog poreza, a iskopavanje je otkrilo nešto neobičnio: dio tijela bio je prirodno mumificiran

Udobno smješten u uskoj dolini između planina Sijera de Gvanahuato u Meksiku nalazi se predivni kolonijalni gradić Gvanhuato. Mjeto su osnovali Španci 1554. godine u blizini rudnika srebra, čije su bogatstvo u 16. vijeku eksploatisali za španske vlasti.

U potraui za boljim životom i srebrom, ljudi su masovno naseljavali ove krajeve, da bi na kraju osnovali Gvanahuato. Danas je taj grad poznati po bogatoj prošlosti, očaravajućim hacijendama, ali i jednom bizarnom istorijskom naslijeđu – muzeju mumija.

 Ekshumiranje pokojnika

Iako se danas dosta toga zna o koleri, ljekarima i dalje nije sasvim jasno zašto se negdje javlja epidemija ove smrtonosne bolesti, dok je na drugim krajevima planete uopšte nema. Osim što se prenosi nehigijenom, ona se širi i preko vode i morskehrane. Dosad je svijet preživio šest velikih epidemija i nekoliko manjih, a zadnja epidemija kolere zahvatila je Meksiko ove godine.

Zaražena riža iu Indije pokrenula je prvi val širenja kolere, a što ju je ubrzo učinio globalnom opasnošću. Vojnim i trgovačkim putevima do 1823. godine bolest se širila brojnim azijskim državama, zahvativši čak i Bliski istok. Kako je epidemija polako zahvatila cijeli svijet, nije bila pošteđena ni Južna Amerika, a posljednja epidemija pogodila je ovaj kontinent između 1850. i 1950. godine. Osam godina kasnije prve žrtve Gvanahuata ekshumirane su iz masovnih grobnica.

Tokom tog perioda, rodbini pokojnika je od strane lokalne poreske uprave nametnuto da plati taksu kako bi njihovi najdraži ostali pod zemljom. S obzirom da neki nisu bili voljni ili nisu mogli da plate porez, čak 90 posto tijela je iskopano, od čega je dva posto bilo mumificirano. Mumije su zatim prenijete u posebnu zgradu, i od tada se čuvaju u posebnih staklenim kriptama, bez kiseonika, kako se ne bi raspale. Radnici na groblju početkom sedamdesetih godina počeli su da naplaćuju laz turistima u ubrzo je ova zgrada postala bizarni muzej koji godišnje privlači na hiljade znatiželjnih turista.

 Zastrašujuće iskustvo

Ova bizarna kolekcija broji ukupno 111 mumija, najviše žena, a samo 59 posmrtnih ostataka danas je izloženo u muzeju. Prva mumija je izložena već 1865. godine. To je bilo tijelo francuskog doktora Remigia Leroya, a okružen je kriptama u kojima se nalaze tijela preminule djece.  Naime, muzej se ponosi najmanjom mumijom na svijetu – tragično preminulom bebom od samo 24 sedmice, kao i jezivim „eksponatom“ žene koja je umrla u toku porođaja, a neke mumije još uvijek na sebi imaju ostatke odjeće u kojima su sahranjene.

Ove mumije su vremenom postale sastavni dio meksičkog folklora i pop kulture koja je poznata po veličanju smrti i obilježavanju Dana mrtvih, koji predstavlja jedan od najvećih i najznačajnih meksičkih praznika. Američki pisac Ray Bradbury, koji je umro 2012. godine, svojevremeno je posjetio muzej u Gvanahutau i iskustvo koje je imao ga je inspirisalo da napiše kratku priču pod imenom „Sljedeći u redu“. Napisao je: „Posjeta ovom muzeju me je duboko potresla i prestravila. Jedva sam čekao da pobjegnem iz Meksika. Danima sam imao noćne more o smrti i kako sam morao bježati iz mračnih hodnika inače bih u njima ostao zauvijek zarobljen. Ova priča je bila moj način da se nekako „pročistim“ od čitavog iskustva.

O kakvoj se jezivoj atmosfefi radi, govori i činjenica da je njemački režiser kultnog horora „Nosferatu“ ,Werner Herzog, na početku filma koristio snimke ovih mumija kako bi dočarao mračnu i morbidu atmosferu koja će se provlačiti kroz film.

Lica smrti

Tijela tragčno nastradalih stanovnika ovog gradića nisu bila sahranjena zemlji nego ispod cementnih blokova, jer su ljudi vjerovali da će na taj način spriječiti dalje širenje kolere.

Stručnjaci koji su pregledali mumije smatraju da su u nekim slučajevima zaraženi ljudi bili živi zakopani, što je rezultiralo bolnim izrazima lica na mumijama koji su zauvijek ostali zaleđeni u vremenu.

I dok svako tijelo mumije djeluje kao da je umrlo u užasnim bolovima, mnogi vjeruju da je ovakvo stanje mumija rezultat prirodnih posmrtnih procesa. Međutim, jedna od osoba za koju se sigurno zna da je bila živa zakopana bila je Ignacija Aguilar. Tokom života patila je od rijetkog poremećaja zbog kojeg joj se srce zaustavljalo u nekoliko navrata, međutim ona bi se uvijek veoma brzo ponovo probudila. Nakon što joj je srce jednog dana ponovo prestalo kucati, a Ignacija iz kreveta nije ustajala nekoliko dana, njena rodbina je pomislila da je umrla i odlučili su da je sahrane.

Nakon što je njeno tijelo ekshumirano zajedno sa žrtvama kolere, njeno tijelo je bilo okrenuto licem prema zemlji, sa izgriženom rukom, a usta su joj bila puna krvi. Nakon što se probudila u grobu, nesretna Ignacija je vjerovatno sebi na ovaj način pokušala da prekrati muke. Facijalne ekspresije ostalih iskopanih mumija i agonija na njihovim licima mnoge je naveo da povjeruju da su sve do jedne doživjele sudbinu Ignacije Agilar.

 

 

Komentari

komentara

error: Content is protected !!