JEDEMO LI TUĐE GRIJEHE? Znate li da postoji ova čudna praksa kojom možete…

Posljednji svećenik Norman Moris pored groba posljednjeg “jedača” Ričarda Munslowa

Posljednji svećenik Norman Moris pored groba posljednjeg “jedača” Ričarda Munslowa

U 18-om i 19-om stoljeću su Škotskoj je vladao običaj koji na nalagao da ožalošćena rodbina prije pokopa stavi komad hljeba na prsa svojih preminulih članova porodice. Reći ćete da tu nema ništa čudnog, niti morbidnog, ali pročitajte nastavak: rodbina bi nakon toga angažovala posebne ljude da isti hljeb pojedu s tijela preminule osobe, vjerujući da će je na taj način osloboditi grijeha.

Kao u Škotskoj, i na prostorima bivše Jugoslavije je običaj da se nakon sahrane ili dženaze priredi gozba i ručak za ožalošćene, njihove prijatelje, i poznanike.Međutim, ovaj članak govori o Sin Eaterima – Jedačima grijeha koji su u okviru pojedinih ogranaka kršćanskog vjerovanja igrali određenu ulogu. Njihov je zadatak bio jednostavan: preuzimanje i “jedenje” grijeha preminulih osoba kako bi one na budući svijet mogle otputovati pročišćene od grijeha.

To se odnosilo na grijehe koji nisu bili oprošteni, ili u slučaju da se osoba nije ispovijedila prije smrtnog časa. Ljudi bi obično angažovali “jedače” u situacijama kada bi preminuli iznenada napustio ovaj svijet, i u kom slučaju nije uspio da se na vrijeme pokaje.

Pojesti tuđe grijehe

Simboličkim konzumiranjem hrane s tijela pokojnika, vjerovalo se da će “jedač” pojesti i njegove grijehe. I ovaj običaj je isključivo vezan za evropske zemlje iz 18-og i 19-og stoljeća, s tim da nije zabilježen niti jedan slučaj kanibalizma.

“Jedači” su obično konzumirali hljeb, a povremeno so i piće (vodu, vino ili pivo). Ponekad su pravljeni i posebni hljebovi, s inicijalima ili likom pokojnika. Ponekad bi se s hranom prelazilo iznad tijela, a potom je stavljana na pokojnikova prsa, simbolizirajući tako prikupljanje njegovih grijeha. Tokom spomenute ceremonije, “jedač” bi izgovarao posebne molitve.

S vremenom, spomenuta se praksa raširila u tolikoj mjeri da su “jedači” počeli prisustvovati i sahranama ljudi koji su umrli prirodnom smrću. Vjerovalo se da ovaj ritual može spriječiti mrtve da lutaju zemljom nakon njihove smrti. Posao “jedača” nije bio propraćen luksuzom i lagodnim životom – plata je, pored jela. iznosila oko pola šilinga, ili nešto malo više. Po našim današnjim mjerilima, taj bi se honorar kretao oko 5 KM ili manje.

Međutim, ništa nije moglo prevazići stigmu koju su “jedači” privlačili na sebe zbog specifičnog posla, ili olakšati siromaštvo i samoću u kojoj je većina njih živjela. Svako je selo imao svog “jedača” i seljani su smatrali da će ta osoba, s svakom obavljenom ceremonijom, postajati sve užasnija i užasnija.

Vjerski izvori

“Jedači grijeha” su znali imati problema s zvaničnom Crkvom, s obzirom da su često radili van njenog odobrenja i nadležnosti. Mijenjajući ulogu svećenika-ispovjednika, “jedači” su utjecali na to da se narod manje povjerava crkvenim službenicima, a više obraća njima.

Oni su dobrovoljno preuzimali na sebe grijehe pokojnika, izazivajući tako gnjev mnogih kršćanskih crkvi tokom 18-og i 19-og stoljeća. Može se reći da ova praksa predstavlja okultnu i pogrešnu interpretaciju Jevrejskog običaja, po kojem bi rabini uzimali kozu kao fizičku manifestaciju grijeha Jevreja, a potom je puštali u divljinu tokom praznika Jom Kippura.

Ovaj čin – oslobađanja koze – simbolički znači oslobađanje od grijeha, baš kao i jedenje hljeba s pokojnikovog tijela. Praksa “jedenja grijeha” je prestala tokom prvih decenija 20-og stoljeća. Pretpostavlja se da su je imigranti iz Ujedinjenog Kraljevstva prenijeli i u SAD, te da je ona i dalje aktivna u nedostupnim područjima Apalačkih planina.

(aura.ba/N.Botić)

Komentari

komentara

error: Content is protected !!