Je li moguće da čovjekovo “astralno tijelo” privremeno napusti svoje materijalno tijelo?

Istočnjački spisi označavaju “astralni svijet” u koji, po mišljenju mnogih, odlazimo nakon smrti i koji posjećujemo “astralnim tijelom” u stanju bestjelesnosti, kao “svijet privida”. On se sastoji od naših sjećanja na ovaj svijet i naših svjesnih i nesvjesnih čežnji

Jedna od najvećih poteškoća u parapsihološkom istraživanju je kako dokazati izlazak iz tijela te pritom isključiti eventualan utjecaj pomoću telepatije. Taj je problem naročito naglašen prilikom istraživanja doživljaja bestjelesnosti. Provjera je moguća ako zamolimo medij da posjeti mjesto koje u budnome stanju nije nikada vidio i da potanko opiše predmete koji se tamo nalaze, što kasnije možemo kontrolisati. No, ipak ne možemo ustanoviti radi li se zaista o napuštanju tijela ili medij koristi svoju sposobnost vidovitosti.

Brojevi

Da bi riješio taj problem, bar s obzirom na doživljaj bestjelesnosti, konstruirao je prof. A. J. Ellison prilično kompliciran elektronski uređaj. Kada bi ispitanik napustio svoje tijelo, pritisnuo bi jednu tipku na aparatu i tada bi se na zadnjoj strani aparata pojavio trocifren slučajan broj, koji niko nije mogao vidjeti. Zamolio bi ispitanika da mu kaže taj broj na prednjoj strani. Aparat bi usporedio oba broja i pokazao da li je osoba pokazala tačan broj. Taj se pokus mogao ponoviti bezbroj puta. Na kraju serije pokusa sabrao bi aparat tačne pogotke.

U toku eksperimenta nije voditelj pokusa mogao vidjeti brojeve koje je ispitanik morao pogoditi tako je bila isključena mogućnost telepatije. Slijedeći se korak sastojao u tome da je voditelj pokusa pomoću aparata ispitao niz osoba koje su u ranijim eksperimentima pod hipnozom mogle napustiti svoje tijelo. Ta je sposobnost prilično česta kod osoba pogodnih za izvođenje pokusa sa hipnozom.

Test je počinjao s nekoliko serija pokusa pri kojima je Ellison gledao brojeve na zadnjoj strani aparata dok ih je ispitanik pogađao. Taj je dio testa davao izvanredne rezultate. U dva ili tri slučaja ispitanik nije ni jednom pogriješio. Onda je slijedio niz od 25 pokusa pri kojima prof. Ellison nije vidio brojeve na zadnjoj strani aparata. Odmah je ispitanik zapao u poteškoće. Rekao je da nikako ne može brojeve prepoznati jer su “premaleni”. Profesor mu je savjetovao da kod kuće vježba s malim brojevima i da ponovo dođe nakon dva mjeseca da bi nastavili pokuse u laboratoriju.

Ni drugi ispitanik nije mogao pod hipnozom čitati brojeve na zadnjoj strani aparata, te ni on nije nastavio pokuse. Ellisonov treći ispitanik bio je jedan američki medij, koji je bio čuo za njegov aparat pa je prilikom boravka u Engleskoj došao u njegov laboratorij. Odmah je pristao da sudjeluje u eksperimentu, ali nažalost nisu prethodno aparat kontrolirali.

Greška u aparatu

Medij je tvrdio da brojevi jednostavno “izranjaju” u njegovom duhu i da kod njega nije potrebno stanje bestjelesnosti. To baca zanimljivo sredstvo na prirodu doživljaja bestjelesnosti. Kao što je već spomenuto, možemo ih shvatiti kao naročito živu rekonstrukciju sjećanja na određenu okolinu. Informacije koje se pritom dobiju, na primjer brojevi koji se vide na zadnjoj strani aparata, medij saznaje vidovitošću. To, naravno nije nikakvo objašnjenje; jer što je uopće vidovitost? Postoje mnogi dokazi da se informacije mogu pojaviti u duhu, a da za to nije potreban neki određeni postupak. Medij je sudjelovao u otprilike 20 pokusa. Onda je Ellison provjerio koliko je bilo tačnih pogodaka. Začudio se je kada je vidio da aparat pokazuje osam.

Slijedećeg jutra se Ellison sam podvrgnuo nizu testova i postigao istu kvotu. Očito nešto nije bilo uredu. Nakon dugog traženja, Ellison je naišao na skrivenu grešku u jednom mikroupravljačkom krugu. Taj je djelovao tako da se osvjetljavalo sedam pruga brojke jedan i tako se vidjela brojka osam na ekranu.

Četvrta osoba koju je Ellison testirao bio je jedan poznati engleski medij. Ovaj put su eksperiment brižljivo planirali i kontrolirali funkcioniranje aparata. Ellison i njegov asistent su pokušali u nizu testova pogoditi brojke, ali su kao i obično, imali vrlo nisku kvotu pogodaka. Nakon što se aparat dovoljno dugo zagrijavao i nakon što su napravili još jednu kontrolu, medij je podvrgnut prvom nizu od 20 pokusa.

Psihokineza?

Imao je osam pogodaka! Ali i Ellison je sada postigao isti rezultat. Opet se pojavila neka greška u funkcioniranju aparata. I zaista nakon temeljitog čišćenja upravljačkog kruga, vrijednosti su bile normalne. Ponovo su profesor i asistent izveli niz probnih pokusa te su obojica postigla neuobičajeno niske rezultate. Medij je podvrgnut pokusu – i opet je imao osam pogodaka. No kada su aparat očistili i sami izveli pokus, rezultat je ponovo bio normalno nizak. Je li aparat opet radio bez greške? Niko nije mogao odgovoriti na to pitanje.

Nestručnjaku se može činiti da je čist slučaj što je aparat zakazao kod poznatih medija. No iskusni parapsiholog zna da je to čest slučaj. Kao da podsvijest medija, koji zna da od njega očekuju visoke rezultate, primjenjuje najjednostavniju metodu da bi postigao cilj: utječe psihokinezom na upravljački krug. Ali ne možemo dokazati tu tvrdnju; riječ je samo o mogućnosti.

Dr. Karlis Osis, ovlašteni istražitelj Američkog društva za parapsihologiju, izveo je poučne pokuse sa medijem Aleksom Tanousom. Želio je ispitati da li zapažanja u stanju bestjelesnosti izvodi neki organ, koji bismo mogli usporediti sa ljudskim okom.

Osis je konstruirao kutiju u koju je optički sistem projicirao slike koje je normalno oko moglo raspoznati samo ako ih je promatralo kroz prozorčić u kutiji. U stvarnosti se kod tih slika radilo o obmani osjetila. Osis je od Tanousa zahtijevao da “pogleda” kroz prozorčić u stanju bestjelesnosti. Tim se eksperimentom moralo odgovoriti na pitanje radi li se prilikom doživljaja bestjelesnoti o posebno živoj vidovitosti ili nešto, zaista napušta tijelo. Osis tvrdi da rezultati njegovih pokusa ukazuju na činjenicu da se zaista nešto pojavilo na prozorčiću kutije. Tumačenje rezultata njegovih istraživanja se, doduše, vrlo lahko osporava: granice vidovitosti su nam nepoznate. Osim toga, mogla bi ispitanikova podsvijest izvesti sliku iz spoznaje o međusobnom relativnom položaju dijelova u kutiji, do koje je medij došao svojom vidovitošću, premda su motivi izabrani slučajno pa niko nije znao koja će se slika pokazati ljudskom oku.

U kasnijim pokusima Osis je pričvrstio određene senzore ispred prozorčića optičke kutije. Po njegovom mišljenju moglo se iz rezultata pokusa zaključiti da je za vrijeme stanja bestjelesnosti pred kutijom bio prisutan neki fizički objekt.

Iz gore rečenog možemo zaključiti da ne treba pripisati preveliko značenje opisima doživljaja, bestjelesnosti koje daju ispitanici. Moglo bi se raditi samo o duhovnim slikama koje se sastoje od sjećanja na fizički svijet i kojima su dodane informacije dobivene telepatijom ili vidovitošću.

Eksperiment s mačićima

U laboratoriji za parapsihologiju u Durhamu, Sjeverna Karolina izvedeni su poučni pokusi s medijem Stjuartom Blu Hararijem (Stuart Blue Harary). Željelo se posmatrati ponašanje malih glodavaca, zmija i mladih mačaka u prisutnosti “astralne projekcije”. Mačići su stavljeni u veliki, otvoreni sanduk, čije je dno bilo podijeljeno u kvadrate.

Pod normalnim uvjetima pokusa, mačići su bili prestrašeni, mijaukali su i vrlo se brzo kretali. Harari je kao projekcija “prišao” sanduku i pokušao ih umiriti. Jedno je zaista promijenilo ponašanje kad je Harari napustio tijelo; smirilo se. Drugi pokusi su bili bez rezultata. (M. B.)

Komentari

komentara

error: Content is protected !!