Jasmina Ibrić – Jahić, manekenka i pjevačica iz Srebrenika: 5 GODINA SAM ŽIVJELA SA DŽINOM U LJUDSKOM OBLIKU I JOŠ GA NISAM PREŽALILA!

Pet godina, šest mjeseci, tri dana, pet sati i 36 sekundi bila sam u vezi sa tom osobom, koja i danas živi u toj kući, sagrađenoj na mezaristanu. Ostavilo je to traga i na meni. Posvetila sam se vjeri, kontaktiram iscjelitelje. U duši molim Boga da i on sebi pomogne. Želim da bude sretan jer uprkos svemu još uvijek ga volim. Bez njega kao da je vrijeme stalo.

Atraktivna bosanska Pamela, ili Silvija Sants, kako je mnogi nazivaju, bh. manekenka i pjevačica, Jasmina Ibrić – Jahić korak po korak osvaja modnu i estradnu scenu. Sa njom nikada nije dosadno, čak i kada priča o bližoj rodici Lepoj Breni, titulama „mis“ ili kompozitorima čije je pjesme odbila jer nije htjela ništa da „plaća krevetom“. Kaže, da su joj vitko tijelo, ljepota, šarm i talenat donijeli dosta lijepog u životu, ali i dosta suza.

U veoma emotivnom razgovoru za „Auru“ pokušala je dočarati bol koji nosi na duši, zbog čovjeka kojeg i danas na neki način voli. Brine o njemu, sanja ga, ne izlazi joj iz glave, a ni sama nije sigurna da li je riječ o demonu, džinu, vanzemaljcu, psihopati… ili fatalnoj ljubavi, koja joj je pomutila mozak.

Robinja

Bila je to, kaže, ljubav na prvi pogled. Dovoljan je bio samo jedan pogled na jednoj zabavi u okolini Srebrenika pa da njeno srce poludi.

–         Na najmanji mig odlazila sam njemu, ali nikada nisam mogla ostajati dugo, iako sam željela da budem vječno sa njim. U njegovom društvu i kući nisam mogla izdržati više od par dana. Sve bih napustila, a onda se opet vraćala. Bukvalno sam postala njegova robinja, koju je on čas mazio, čas ponižavao…

Dešavalo mi se da normalno sjedimo i pričamo i da me, bez ikakvog razloga udari. Kad bih se nakon toga smirila ili povratila svijest, on bi nastavljao razgovor kao da se ništa nije događalo. Na moje upite bi odgovarao kako ga je nešto natjeralo da me udari jer je umjesto mene vidio ružnu ženu, vješticu, pa čak i zmiju.

Tada bih ga napustila, ali samo na kratko. Ma koliko sam se trudila da odem što dalje, ljubav koju sam osjećala prema njemu vraćala me natrag. Jednostavno, ako mu se ne bi vratila, dobijala sam napade gušenja, histerije, malaksalosti, želje da umrem ako ga što prije ne zagrlim.

Godinama je Jasmina odlazila i vraćala se u, kako je kasnije saznala, „ukletu kuću“, koja je sagrađena na mezaristanu starom 300 godina, u kojem se nalazi duša osobe kojoj je načinjena pakost od najbližeg roda izabranika njenog srca. Rekao joj je to jedan stari dedo iz komšiluka, te je upozorio da od kako zna za sebe u toj kući i porodici su se dešavale čudne stvari. Kao da šejtani kolovo vode!

Džinica i mjesečarka

–         Dešavalo se da ga čujem kako s nekim noću priča. Bukvalno je u besvjesnom stanju, ali veoma trezveno razgovara sa nekim. Jednom prilikom je rekao „ona će biti moja džinica“.

Bilo je to pred zoru. Ni sama ne znam kako sam uspjela izletjeti iz kuće i bježati kroz noć. Imala sam osjećaj da me on prati u stopu. Valjda od straha, sam izgubila svijest. Probudila sam se u hitnoj pomoći. Stigla i policija, ispituju da li me je neko napao, zlostavljao…. Tragova povreda nije bilo, a ono što sam ispričala – niko mi nije vjerovao. Na kraju su me prozvali mjesečarka.

Iz bolnice sam ponovo se vratila njemu. Srce bi mi puklo da ga nisam vidjela. Taj dan je bio jako pažljiv, ali sutradan – nikad gori. Cijelu noć se s nekim svađao i nešto mrmljao, a onda je ustao i pokušao da me veže lancima.

Tada me moja majka odvela jednom hodži. I on mi je rekao da je kuća puna džina, dao mi neke zapise i učenu vodu koji će ga smiriti, a da bi bilo najbolje da napustimo tu kuću.

I napustili smo je. Valjda pod djelovanjem hodžinih zapisa bio je trezveniji. Pristao je da se odselimo u Austriju, a odatle u Australiju. Tamo su počeli novi problemi. Ponovo ga je neko noću nagovarao da se vrati u rodnu kuću u Srebrenik. On je obećao da će se vratiti, da će povesti i mene, i da ću mu roditi djevojčicu koja će biti vladarica svijeta. Sve sam to slušala svojim ušima…

Zaista, on se odlučio vratiti u Bosnu. Tvrdio je da želi svoj dom, samo tamo ćemo biti sretni i bezbrižni. Pristala sam i ponovo sebi svezala omču oko vrata. U Srebreniku je ponovo počeo pakao. On je postajao sve čudniji. Lice mu je bilo kao lice lucifera ili džina, nekog demona u ljudskom obliku. Na momente sam imala osjećaj da on nije ljudsko biće.

Ponovo sam krenula kod hodža. Čak sam se i ja okrenula vjeri, klanjam svih pet vakata namaza. Sve sam činila da ga spasim, a da nisam bila svjesna kako i ja tonem i polako postajem dio njegovog svijeta. Jedan mi je hodža rekao da me samo „slamka“ dijelila od džinske krvi.

Nakon toga prekinula sam sa njim svaki kontakt, ali ga iz glave i srca nisam izbacila. Žao mi je što ga nisam uspjela spasiti i izvući iz džinskog kola.

Još uvijek ga volim

Pet godina, šest mjeseci, tri dana, pet sati i 36 sekundi bila sam u vezi sa džinom koji i danas živi u toj kući. Ostavilo je to traga i na meni. Posvetila sam se vjeri, kontaktiram iscjelitelje. U duši molim Boga da i on sebi pomogne. Želim da bude sretan jer uprkos svemu još uvijek ga volim. Bez njega kao da je vrijeme stalo.

A vratim li se – znam šta me čeka. Šta činiti? Ko će njemu pomoći?

Bojim se. Ako ponovo dođem u komunikaciju sa njim možda mu i pomognem. No, šta će biti sa mnom. Hoću li i ja sutra biti neko čije će se sjene drugi ljudi  plašiti. Misterija ostaje i moj bol za njim. .

(Eset MURAČEVIĆ/aura.ba)

 

Komentari

komentara