Jakuf K. iz Jelaha: Sihire je snaha stavila u piće, hranu i u temelje kuće!

 Redale su se ostavinske parnice, a meni je bilo sve gore. Tuđa pohlepa uništila mi je život…

Dok je u tišini svoje kuće, izmučen bolovima, nepokretan i ostavljen od svih, Jakuf K. čekao kraj, po glavi su mu se samo vrzmala pitanja – čime je zaslužio ovakav život. Kako mu se moglo desiti da mu se život okrene naopačke, da ga zdravlje napusti i da maltene preko noći stigne do samrtničke postelje.
Sve je počelo s čudnim tikovima, a preraslo u trzanje cjelog tijela. Prvi znaci za uzbunu javili su se prije tri mjeseca.

 Dijagnoze su se redale

-Bolile su me noge, ruke, leđa, bubrezi. Ljekari su rekli da mi bubrezi otkazuju, da imam tumor. Dijagnoze su se samo redale. Bio sam i ubolnici, pa otpušten kući na liječenje – priča nam Jakuf.
Nije tada nesretni čovjek ni u najcrnjim slutnjama mogao pretpostaviti da je postao žrtvom crne magije, a da iza svega stoji njegova snaha, udovica od brata rahmetli.

-Tu sam ženu inače slabo viđao jer sam ja radio u Njemačkoj. Poštovao sam je, ali se ona nakon smrti mog brata brzo udala. Nije prošlo ni tri mjeseca od dženaze. To me priznajem, razočaralo ali, šta da se radi. Njen izbor koji sam poštovao.

-Iako, moram priznati da sam bio razočaran kad je muža novog dovela u kuću koju je moj brat pravio ali, nazad nije bilo. Ništa nisam rekao iako sam ih morao gledati kako se izležavaju oko kuće, ne mareći ni za baštu ni voćke, ma ni travu nisu kosili oko kuće. A dijelio nas je samo jedan putić, pa sam često, koseći sebi, pokosio i njima. Nisu se bunili, dobacivali su neke gluposti vječito na moj račun.

Trpio sam budale
Radi mira u kući, što se kaže, sve sam trpio. Ionako nisam srećom, često tu boravio – priča Jakuf.
A onda, kap je prelila čašu kada je naš sagovornik dobio sudski poziv radi ponovne podjele zaostavštine iza Jakufovih rahmetli roditelja.

-Snaha je tvrdila da je ona hranila moje roditelje do pred smrt, hizmetila im, plaćala račune. Da imovina nije pravedno podijeljena…Valjda su joj bile malo šume, livade, kuća trospratnica, voćnjak u kojeg nikad nije provirila. Da ne pričam kako sam ja bio taj koji je iz Njemačke teglio roditeljima pa i bratu i snahi toj. Ženu platio da im čisti, kuha.
Radi mira duša preminulih, naš je sagovornik, pripovijeda nam, ostao pribran na ove nerazumne zahtjeve, a i na uvrede koje su sve češće stizale od njegove snahe i njenog supruga.

-Mislio sam, neka sud odradi svoje. A boljelo me je i u srce mi se zabadala svaka psovka koju mi je upućivao sa balkona kuće koju je moj brat teškom mukom izgradio. Duša mi se cijepala kada bih ga vidio kako se, kao paun, šepuri po našoj zemlji, kada bi dolazio da mi prijeti i govori kako bi i mrtva glava mogla pasti. Samo zbog svoga djeteta uspio sam sačuvati prisebnost-kaže Jakuf.

Pohlepni supružnici

Pohlepni supružnici nisu čekali odluku suda već su, uvjereni da će dobiti spor, podigli ogradu, ogradili dulum zemlje i počeli zidati neke šupice, torove, provokacije radi. Nabavili paunove, kerove, kokoši…ma samo da me provociraju – žali se Jakuf koji je teško mogao povjerovati šta ga je snašlo.
U međuvremenu je stigla presuda, kojom je potvrđeno da je Jusuf vlasnik zemlje i svega drugog što mu je otac ostavio, a da snahi ostaje ono što joj je pripalo na prvoj ostavinskoj raspravi.
-Bjesnili su po dvorištu i pjenili kada je ujutro policija počupala kočeve i pobacala ogradu koju su bespravno podigli. Ja sam, i pored sveg zla koje su mi nanijeli, pokušao da mirnim putem riješimo novonastalu situaciju, da se k’o ljudi dogovorimo.

-Ali, oni su prijetili, psovali, lagali da sam platio sudu da donese presudu u moju korist. Doveo me u bezizlaznu situaciju i tek tada mi je prekipjelo. Nisam više mogao podnositi njegovu bezobzirnost i pohlepnost, pa sam mu se, jednoga dana, prvi put otkako je počeo da nas sviju maltretira, suprotstavio i povisio ton. Te noći sam se naprasno razbolio-priča Jakuf.
Dok se među četiri zida rastajao s dušom, ipak je naš sagovornik pokušavao naći lijeka. Obišao je brojne doktore, još brojniji su specijalisti privatnici pohodili nejgov dom. Džaba. Lijeka niotkuda.

A onda, prijatelj mu jedan dade broj efendije Amel.

-Svaka čast ef. Amelu. Odmah je rekao da su oko kuće jaki sihiri. Nada mnom je učio tri sata, posipajući me «učenom« vodom. Iz mene je, nakon prvog sata učenja, na sve strane izbila tekućina, neka smrdljiva. Sihir sam i pojeo i popio i zakopali su ga kod temelja moje kuće…ma nema šta dušmani nisu radili.

-Ali, bi pravde srećom. Čujem da su oni sad bolesni, vratilo im se. Ne radujem se. Prodao sam svoj dio i otišao zauvijek u Njemačku, ne bih mogao biti u blizini tako opasnih guja…zločinaca, sihirbaza…