Jadranka M. (46) iz Ciriha: Iz zida dnevnog boravka – izlazili su mrtvaci!

Počelo je čudnim lupanjem u zidovima koje je posebno bilo izraženo noću. Palila bih lampu, da ne budim supruga, i ustajala, osluškivala, stavljala uho na zid. Kao da sam čula neke glasove. Tada bi se u meni upalila neka vatra. Gorjela sam i sam Bog zna koliko bih čaša vode popila. Zbog tih glasova iz zida sam sve manje spavala, teško sam radila i povlačila sam se u osamu

Porijeklom sam iz Beograda. U Cirih sam došla kada su na prostoru bivše Jugoslavije počeli ratni sukobi. Nekako smo se snalazili a prije pet godina od opštine smo pod kiriju dobili stan u jednoj staroj historijskoj zgradi koja je ličila na zamak. Osjećala sam se kao da stanujem u dvorcu i bila sam sretna. Međutim, kamo sreće da sam ostala u nekom sobičku. Ono što mi se dešavalo, dovelo me do ludila.

 Glasovi iz zida

Počelo je čudnim lupanjem u zidovima koje je posebno bilo izraženo noću. Palila bih lampu, da ne budim supruga, i ustajala, osluškivala, stavljala uho na zid. Kao da sam čula neke glasove. Tada bi se u meni upalila neka vatra. Gorjela sam i sam Bog zna koliko bih čaša vode popila. Zbog tih glasova iz zida sam sve manje spavala, teško sam radila i povlačila sam se u osamu.
Od rodbine sam imala samo sestru. Ostali su svi pomrli, mladi. Pomišljala sam kako je i meni otkucalo.

Prije osam mjeseci doživjela sam veliki šok. Umjesto kuckanja, iz zidova su počeli izlaziti umrli članovi moje bližnje familije. Govorili su da je vrijeme da idem sa njima. Bila sam kao u bunilu, svađala sam se. Oni nisu ostajali dužni. Psovali su mi, čupali me za kosu. Jedanput sam u toj “borbi” prevrnula kuhinjski sto i probudila supruga i djecu. Kada sam došla k sebi, bila sam oznojena, raščupana a iz nosa mi je curila krv. Suprug i djeca su stajali iznad mene i čudno me gledali.

Tek sam ujutru ispričala šta mi se dešava. Od tada sam spavala sa upaljenim svjetlom. Međutim, ni to nije spriječilo jezive posjete. Sada su me dozivali i kada sam bila budna. Suprug bi ustajao, kucao u zidove, govorio da nema ništa, da ne paničarim. Ali ništa nije moglo spriječiti te strašne događaje koji su trajali od ponoći do tri sata ujutro.

 

Aveti nestale

Shvatila sam da mi treba pomoć. Tragajući za njom, stigla sam do iscjeliteljke i vidovnjakinje Aide. Kroz plač sam joj pričala šta mi se dešava. Rekla sam Aidi i da što se više krstim, sve više mi mrtvi dolaze. Aida me saslušala i rekla da se strpim. Pogledala je u „svete knjige“ i rekla da se trebam moliti Bogu. Tko god u dovi i molitvi traži milost od dragog Boga, mora dlanove okrenuti k nebu. Traživši milost Božiju, nema želje koja mu se neće ostvariti.

Nakon njenih tretmana na daljinu, osjećala sam se jačom. Nestale su te aveti koje su htjele da idem sa njima. Sve sam uradila kako mi je Aida rekla i danas sam dobro. Više i ne stanujemo u „dvorcu“. (Iz Aidinig arhiva).

 Borba za spas duše

– Moja klijentica je stanovala u zamku u čije su se zidove u stara vremena zazidavali ljudi kao žrtve. Zidovi su debeli više od metra. Sve sam to vidjela kada sam otvorila njenu „zvijezdu“. Odmah sam joj predložila da izađe iz tog stana, što je i uradila i da ode kod sedam hodža. Morala je platiti jasine svim svojim bližnjima koji su mrtvi.

Ja sam učila najjače dove za njen spas, uključujući i moje tajne „dove“. Sa nje je tako sve otklonjeno, njena psiha se očistila, strah je nestao, halucinacije i priviđenja su prošlost. Umjesto tableta za smirenje, koje je do tada pila, sada je uz pomoć kur’anske sure “kul huvalla” smirena i zna je sama proučiti. Bila je to teška borba za spas njene duše ali sam uspjela sam – pojašnjava iscjeliteljka Aida.