Iz pera Borisa Jurešića: Živimo u varljivom vremenu s varljivim ljudima

Za aura.ba piše: Boris Jurešić

Za aura.ba piše: Boris Jurešić

Zadnjih mjesec dana nam je vrijeme varljivo… Proljeće i bi i ne bi da dođe, sunce i oblaci izgleda imaju neku jaako ozbiljnu “svađu”, dok se uporno trude da prevladavaju jedno nad drugim.. Ja glasam za sunce…Uvijek.

Kako se sunce i oblaci “prepiru”, tako sam se i ja prepirao sam sa sobom mišlju, da li pisati ili ne, al’ kao i uvijek, lakše bude kad se sve na papir prenese… Pa i “elektronski”. Ovaj put me najviše nadahnula naša draga književnica Nura Bazdulj Hubijar sa svojim nevjerovatnim citatima, koji su toliko bliski svima nama.

Već neko vrijeme promatram ljude, njihovo ponašanje i mogu reći, da pogotovo kod nas, umjesto da idemo naprijed, sve više i više se vraćamo nazad.. Ovdje ću da citiram dragu Nuru: “Dosta se zla nakotilo na dunjaluku. Zlo veliko, a dunjaluk mali.” Tako i jeste… Umjesto da budemo dobri, postajemo zli.. A svi znamo da nikada ništa dobro ne izađe ako činimo zlo. Zlo se uvijek obije o glavu.. Kad – tad. Umjesto da se rješavamo kukolja koje nas sputava da napredujemo (čitaj vlasti) mi iste podržavamo, samo da se pokažemo kao što veći Bošnjaci, Hrvati ili pak Srbi.. A ne treba tako…

Treba biti čovjek. Kao što draga Nura kaže “najmanje je nas koji bi da budemo samo ljudi”. Jedni drugima treba da budemo oslonci, potpora.. Od toga svi imamo koristi i zadovoljstva, od zla ne… Zlo izjeda, dok ne uništi dušu. A duša ne može da se opere, kao ni obraz.

Primijetio sam, a nažalost i osjetio na svojoj koži da ljudi mnogo griješe i iskorištavaju nečiju dobrotu. Nekada te i napuste kada im ukažeš na grešku… Uvijek kažem “ljudski je griješiti”.. Ali realno, ljudski je i praštati! U granicama.. Jedni za druge nemamo vremena, ne želimo da ga imamo i ne iskorištavamo ga.. Svi se u sebe zatvaramo ili ga koristimo na pogrešne osobe dok one prave ispaštaju zbog nas. Vrijeme je skupo, vrijeme je vrijedno. Vrijeme je vrijednije od zlata i novca.. A što smo ako ga pogrešno koristimo? Ništa. Jedna velika nula. A koliko god mi uporno gledali u nulu, ona nikada neće postati neki veći broj. Uvijek će ostati mala, jadna i sama. Neće vrijediti ništa. Ne treba da postanemo takvi, treba da budemo bolji! Da dobrim djelima rastemo na broj koji će i nas same iznenaditi svojom veličinom. Treba da budemo prijatelji.. U pravom smislu te riječi.

Nedavno u Travniku, dok sam prolazio gradom, neka starica se zaustavi kod mene i nježnim glasom reče: “Izvini, možeš mi reći koliko je sati?” To me nagnalo na razmišljanje i shvatio sam koliko mi to vrijeme sa “manje” tehnologije nedostaje.. Kad smo jedni sa drugima pričali, kad smo jedni druge slušali, jedni druge pomagali, jedni drugima bili podrška. Tako bezazlezna scena, a tako vrijedna.. Vrijedna jer je rijetka.. A rijetka jer je tehnologija prevladala nad nama.

Nadalje, ne može da se ne primjeti kada se desi neka loša situacija, pa i konflikt, uvijek su nam drugi krivi, a mi smo nedužni. Uvijek ona suprotna strana je krivac, a mi smo dobrice. Tako najčešće nastanu svađe koje kulminiraju u trajni “raskid” konverzacije sa osobama koje smo do tada zvali prijateljima. Poslije toga slijedi ocrnjavanje jedno drugoga.. I tako u nedogled. Umjesto da se lijepo riješi svaka rasprava, da se razmisli zašto je i došlo do nje, da sami sebi kažemo “možda sam i ja kriv, možda smo podjednako krivi”, mnoga prijateljstva ne bi pukla.. Mnoga prijateljstva ne bi doživjela krah, kraj.

Uvijek su ljudi bili ljudi, a neljudi – neljudi. I tako će uvijek i da bude. Kada ti nečovjek uradi nešto loše, treba da se oporaviš od toga. Nekada treba puno vremena, ali uspiješ. Sve se može uz volju i dobar karakter. No, postoje i neljudi koji vide da si se oporavio od njihovog “otrova”, pa urade neku bezazlenu stvar, samo da ti daju do znanja da su ti zagorčali život, da te podsjede da su oni još uvijek tu negdje.. Najjače oružje protiv takvih je ignoriranje. Koliko god od nečovjeka pokušali napraviti čovjeka, nemoguće je. Uvijek kažem u svemu postoje izuzeci, vjerujem da i u ovome postoje, al’ da ih je jaaako malo. Kao što Biblija kaže: demoni su ljubomorni na ljude jer imaju tijelo, čistu dušu.. pa i Kur'an koji kaže da: su džini također ljubomorni na ljude zbog njihove duše i tjelesnosti.. Tako je i kod neljudi.. Oni su ljubomorni na čistoću, na ljudskost, na pozitivu kojom određena osoba zrači…

Znajući da je nikada neće imati, oni će nastojati da je unište, da je uprljaju.. Zbog toga nikada ne treba da prljamo svoju dušu i obraz.. Voda sve opere, ali njih neće. Nikada. Ostaju nam nevidljivi ožiljci za cijeli život.. Ostaje žig “nečovjeka” na nama.. A takav žig nikome od nas ne treba.

Za kraj bih prešao na nešto ljepše.. Stiže nam ljeto, sunce će da pobijedi oblake kao i uvijek, ma koliko se trudili, pa će njegove zrake da i osvjetle naša lica.. Izmamiće nas napolje i koliko toliko će nas “natjerati” da se družimo jedni sa drugima, a ništa ljepše od toga nema. Vratiću se na jedan svoj citat iz jedne od prošlih kolumni: “Život nije pošten, ali ga treba pošteno proživjeti.”

Živite, volite i pazite jedni na druge. Samo tako možemo reći da smo dostojni života koji živimo.

(aura.ba)

Komentari

komentara