Iz iskustva slavnog francuskog travara Maurice Messegue: Kada brižna domaćica postane trovateljica!

U ovome nastavku feljtona “Vratimo se prirodi” iz istoimene knjige čiji je autor slavni francuski travar Maurice Messegue, prenosimo nastavak poglavlja “Zagađenost na optuženičkoj klupi”. Savjeti koje je francuski travar iznio u ovoj knjizi zasigurno će vam koristiti

Kada domaćica kupuje struk poriluka starajući se da ukućanima pripremi zdravu supu, nije ni svjesna činjenice da se time lako može premetnuti u njihovu trovateljicu. Ona ne zna da je poriluk bio zaprašivan parathionom, najopasnijim od svih insekticida. S upotrebom toga sredstva valja prestati petnaest dana prije branja, ali tko može jamčiti da se proizvođač strogo pridržava toga propisa. Nikakva provjera nije mogoća. A valja računati i s nepažnjom, pa i nesretnim slučajevima.

Kako otrovati punicu?

Nedavno su neki moji prijatelji preko ljeta iznajmili ladanjsku kuću baš u mome kraju. Gradski su to ljudi, pa kad su u voćnjaku ugledali lijepe ljubičaste šljive, oduševili su se. Dakako, odmah su od njih skuhali pekmez. Dok su punili staklenke, nisu mogli odoljeti a da pekmez i ne kušaju. Sat vremena kasnije, svih šestero članova te porodice bilo je prevezeno u Touluse, u bolnicu. Dijagnoza: trovanje.

Krivca nije trebalo dugo tražiti. Kućevlasnik koji je šljivik zaprašio malo prije nego što im je iznajmio kuću, zaboravio ih je na to upozoriti.

Moji su se prijatelji oporavili, no 30. aprila 1971. naprasno je umro osamnaestogodišnji Rene Durot i to ubrzo nakon prskanja vinograda. Neko će reći da je to puki slučaj. Možda, ali je istovremeno i pravi zločin.

U hemiju se baš ne razumijem i ne poznajem svojstva raznoraznih insekticida koji se slobodno prodaju u trgovinama. Međutim, ne mora čovjek biti naročito dovitljiv pa da u sastavu koji je označen na omotnici otkrije, naprimjer, arsenove derivate. Arsen! Dovoljno je reći da se porodica Borgia njime obilato služila. Danas, ako neko želi otrovati punicu ili muža, može to uraditi i bez posljedica. Jednostavno ga pošalje u polje pod izlikom da tamani nametnike, ali mu prethodno sakrije zaštitne rukavice, masku ili naočale. A može mu jednostavno staviti u džep kutiju njegovih omiljenih cigareta i biti siguran da se neće vratiti.

Sve je sasvim jednostavno, ali, da budemo jasniji. Mislim, naime, na upute koje su otisnute na omotu svakog insekticida. Ako slučajno nemate kod sebe naočale, nastradali ste, jer ćete učiniti svu silu kobnih pogrešaka. A dovoljna je samo jedna.

Navedimo zato sve mjere predostrožnosti kojih se moramo pridržavati kad rukujemo takvim sredstvima:

Ne smijemo jesti, piti ni pušiti dok posao ne završimo. Moramo staviti specijalnu pregaču, navući gumene rukavice a lice zaštititi štitnikom. Zaprašivanje ne valja obavljati po vjetru ni udisati raspršeni otrov. Nakon obavljena posla treba da se operemo vodom i sapunom i obratimo liječniku čim osjetimo da nam nije dobro. Ostatke smjese za prskanje ne smijemo bacati u vodu kojom se napaja stoka, a ni u rijeke u kojima ima ribe. Dok obilna kiša ne ispere travu, ni stoci ne smijemo dopustiti da pase uz rubove zaprašenih polja, a praznu ambalažu moramu uništiti.

Štetočine nisu najveće zlo

Herbar ljepote iz iskustva slavnog francuskog travara Maurice Messegue

Pod utjecajem izvjesnih faktora (položaj, vjetar, temperatura itd.) herbicidi mogu nanijeti znatne štete susjednim osjetljivijim kulturama – vinovoj, voćkama i nasadima povrća – zato moram spriječiti da takav proizvod do njih dopre.

Zaprašivanje se smije obavljati jedino kad nema vjetra, najbolje pri temperaturi nižoj od 20oC u hladu, a nikako iznad 25o. Bilo da na omotu piše “zapaljivo” ili “čuvati od hladnoće”, herbicide treba držati što dalje od živežnih namirnica i izvan domašaja djece.

Dakle, s tim proizvodima valja rukovati oprezno kao i s eksplozivom. Uostalom, na većini njih otisnuta je kao upozorenje mrtvačka glava, a nema je jedino u prospektima, u kojima se kutije, odnosno kantice, prikazuju tako da djeluju što privlačnije.

Na svim insekticidima, bez izuzetka, prilikom čitanja uputstava nailazimo na upozorenje: “Za nesretne slučajeve proizvođač ne odgovara”. Oni oprezniji, nabrojavši sve moguće opasnosti, ograđuju se još i od “nepredvidljivih posljedica”. Na kutiji jednog takvog renomiranog proizvoda pročitao sam i ovo: “Rok trajanja: 15 dana”, a malo niže: “Prestati s upotrebom najmanje 15 prije berbe”. Po toj logici ono što je četrnaestog dana još sadržavalo jak otrov, može se već šesnaestog dana naći u namirnicama na vašem stolu i biti potpuno neškodljivo. Pa to je da vas podiđe jeza.

Sve što sam naveo za insekticide mogu mirne duše ponoviti i kad je riječ o herbicidima, fungicidima (koji uništavaju gljivičaste nametnike), te sredstvima za tamnjenje glodavaca. Zajedničkim imenom te iskorjenjivače štetočina nazivamo pesticidima.

Štetočine po mome mišljenju i nisu najveće zlo, premda ih takvim općenito smatraju. Naime, kad već ne možemo spriječiti štetno djelovanje pesticida na stoku i ljude, morali bismo se utješiti mišlju da su bar pouzdani u borbi protiv štetočina. A nisu ni to.

Stalno na udaru svih mogućih insekticida, kukci postaju još otporniji. To je u skladu sa zakonom evolucije i održavanja vrsta, a on vrijedi i za viruse. Kad jedni sojevi izumru, pojave se drugi, još izdržljiviji. Da stvar bude gora, množe se štetne i otporne vrste kukaca zato što ubijamo i one korisne ali neotporne. Ovi drugi su tamanili one prve, a kako su drugi iskorijenjeni, prvi se, usprkos svemu, održavaju i dalje razvijaju. Time se ravnoteža u prirodi narušava. Znanstvenici su izučavali tu pojavu i postavili su teoriji o resurgenciji, ponovnom pojavljivanju. O njoj nisamo znao ništa, ali su do mene stalno dopirali odjeci drame koja se svakodnevno odvija na našim poljima.

/Arhiv Aure/

Komentari

komentara

error: Content is protected !!