Ispovijest uplašenih radnika u Vulvič tunelu: Ispod Temze se krije vremenski portal?

Popeo sam se stepenicama poput munje i kada sam došao na vrh, Petar je već bio tamo, preko rijeke. Držao je crvenu zastavicu u ruci. Ipak, ništa mi se od toga nije svidjelo. Naprotiv, plašilo me. Poslije, Petar nije mnogo pričao o tome, a ni mi ostali. Šale su prestale i predali smo se poslu. Nastojali smo sve da ignorišemo

 

Vulvič tunel koji se proteže nekih pet stotina metara ispod Temze, posljednjih mjeseci je glavna tema rasprava na društvenim mrežama i ljubiteljima u paranormalne fenomene. Naime, sve je počelo 2011. godine kada je tunel privremeno zatvoren zbog rutinskih popravki i održavanja puteva i liftova koji još od 1912. godine omogućavaju stanovnicima Londona nesmetan prolaz ispod Temze. Radnici su angažovani kako bi zakrpili rupe, i komunikacione linije približile 21. vijeku.

Međutim, stanovnici Vulviča će vam danas ispričati da nije sve teklo po planu, a ono što je trebalo biti rutinsko obavljanje radova pretvorilo se u fenomen zasutavljanja vremena o kojima je tek nekoliko radnika smoglo hrabrosti da govori. Jer, zašto bi im iko vjerovao, kada ni oni sami nisu mogli vjerovati. Takve stvari se jednostavno ne dešavaju, zar ne?

 

Zaustavljeno vrijeme

 

  • Bio sam jedan od prvih koji je to doživio. Radili smo na obje strane tunela i šef smjene je radio-vezom tražio da dođem do njegovog kraja. Krenuo sam kroz jezivo pusti tunel, na „dugu šetnju“ kako smo u šali nazivali taj dio puta gdje sam ugledao šefa smjene kako me čeka. Kada me je ugledao, mislio sam da će mu oči ispasti iz glave od iznenađenja. Rekao mi je da me nazvao prije manje od minute i upitao kako je moguće da sam tako brzo stvorio kod njega – ispričao je jedan od radnika.

Njegov šef jednostavno nije vjerovao da je pješačio i mislio je da se radi o nekoj čarobnoj šali, ali radnik je ostao pri stavu pa je šef polako shvatio da čovjek govori istinu.  Tunel je inače napravljen tako da se sa platforme na vrhu stepeništa može vidjeti drugi kraj, ali ne i središnji dio gdje postoji krivina, paje šef odlučio da provjeri istnitost tvrdnje svog  radnika. Dao mu je jednu plastičnu crvenu kutiju i rekao da se vrati nazad i podigne tu kutiju kada stigne tamo.

  • I tako, opet sam krenuo na „dugu šetnju“ misleći kako bi bilo bolje da se vratim na posao. Kada sam stigao, mahnuo sam crvenom kutijom kroz zrak i radiom se javio šefu. „To je nemoguće!“, vikao je. „Nema ni minut otkako si otišao!“. Tada sam shvatio da se dešava nešto zaista čudno – kazao je radnik.

U početku, radnici su bili prilično prestravljeni ovim neobičnim fenomenom, ali strah je ubrzo ustupio mjesto šali, tako da su mnogi komentraisali kako su pronašli vremenski portal koji će im donijeti bogatstvo.

  • Bilo je par mlađih radnika koji su pokušali da ostvare pravo na novčani bonus na trajanje svoje smjene. Na primjer, ako ste dole bili čitav radni dan i postavljali pločice, vi biste zapravo završili sa poslom, vratili se na površinu i još uvijek bi bilo jutro, pa ste morali nastaviti da radite. Mislili smo – vrijeme se nekako zamrzava tamo dole – rekao je radnik.

 

 Užas na licu

Radnici su pauze ubrzo počeli iskorištavati kako bi eksperimentisali sa vremenskim portalom. Radnik Petar iz Bugarske zavezao je oko struka dugačko uže, a jedan kraj je dao drugarima da drže dok on ne pređe na drugu stranu tunela.

  • Sve je trebalo biti prilično jednostavno. Proći će kroz tunel sa konopcem i onda mahne crvenom zastavicom kada stigne na drugi kraj, nakon čega bi drugi radnici povikali onima koji drže uže da ga povuku, jer je prešao. Ali, stvari su ubrzo postale čudne. Bio sam na dnu stepenica i Petar mi je viknuo: „Ne skidaj nogu sa stepenica i ne zakoračuj u tunel“, i poslušao sam ga.
  • Krenuo je, a ja sam ga pratio pogledom. Čim je počeo da ulazi u krivinu, okrenuo se , nasmijao, mahnuo mi i nastavio dalje, kao da se dosađuje. Istog trenutka, osjetio sam kako se uže zateže, a momci sa druge strane su povikali: „Prešao je! Maše crvenom zastavicom!“ – priča jedan od svjedoka ovog događaja.
  • Čudno je bilo i što je Petar to čuo. Nakratko je zastao, okrenuo se pogledao me. Njegova ruka je polako krenula prema džepu na jakni iz kojeg je izvukao crvenu zastavicu. Pretrnuo sam. Pomislio sam da se momci na vrhu stepenica šale, ali izraz čistog užasa koji sam ugledao na njegovom licu je ono što me i danas proganja. Niko nije toliko dobar glumac. Naš Petar je krupan čovjek, neustrašiv i uvijek nasmijan i veseo. Nikada ga nisam vidio uplašenog osim tog treba kada mu je na licu bio čisti strah.
  • Napravio je korak prema meni pa zastao. Ne znam koliko smo gledali jedno u drugo. Zatim je nastavio i nestao iz vidokruga. Popeo sam se stepenicama poput munje i kada sam došao na vrh, Petar je već bio tamo, preko rijeke. Držao je crvenu zastavicu u ruci. Ipak, ništa mi se od toga nije svidjelo. Naprotiv, plašilo me. Poslije, Petar nije mnogo pričao o tome, a ni mi ostali. Šale su prestale i predali smo se poslu. Nastojali smo sve da ignorišemo – kazao je Petrov kolega.

Ukoliko danas upitate stanovnike Vulviča o 18 mjeseci radova u tunelu, oni se samo zagonetno osmjehnu. Danas, oni ovaj prolaz svakodnevno koriste  i poznate su im sve njegove priče i tajne.

  • Pješačio sam ovim tunelom više puta na dan od svoje 16. godine. Uvijek je trebalo više vremena da se stigne na sjevernu stranu nego vratiti se nazad. Ni danas mi nije poznati zašto je to tako – rekao je 74. godišnji mještanin Leonard Dinjan.

Komentari

komentara