Ispovijest očajne majke iz Zenice: Mom su sinu mačke i golubovi bili jedini prijatelji

 Nije ni sa kim htio biti. A kako su godine prolazile, samo je gore bilo. Jedino društvo bile su mu mačke i golubovi. Zazirao je od ljudi. Kao da ih se bojao.

Dugi je niz godina Zeničanka Smaila pokušavala saznati gdje je pogriješila u odgoju svog sina jedinca Adila. Grešku je tražila isključivo u sebi jer, naposlijetku, bila je samohrana majka. Adilu je od druge godine njegovog života, kad se naprasno razvela, bila sve. Otac, majka, drug, nana, dedo…- sve, tako da nije postojala osoba u koju bi Smaila mogla uprijeti prstom i kazati: “Zbog tebe je ovakav!”.

Danas, kad je nakon godina traganja Smaila saznala pravu istinu o stanju svog djeteta i uzrocima njegovog čudnog ponašanja, ovoj napaćenoj ženi je lakše.

Osim što je njen desetogodišnji sin napokon ozdravio, Smaila se i sa mužem izmirila. Olakšanje joj predstavlja i spoznaja da nigdje ona nije zgriješila.

– Zaista sam se trudila Adilu biti savršena majka, ali, negdje je nešto škripalo. Adil je odmah nakon razvoda postao drugo dijete. Morala sam ga ispisati izh vrtića. Jednog, drugog, petog…

– Nije ni sa kim htio biti. A kako su godine prolazile, samo je gore bilo. Jedino društvo bile su mu mačke i golubovi. Zazirao je od ljudi. Kao da ih se bojao. Zbog njega ni goste nisam mogla primnati. U dodiru s drugim ljudima moj bi Adil postao unezvijeren, tresao se, plakao, vrištao – prisjeća se očajna majka.

Ovakvo stanje donekle je uspijevala otrpiti sve dok Adil nije stasao za polazak u školu.

– Tad je nastupila prava agonija. Nije se htio odvojiti od mene. Tad sam prvi put počela s obilaskom vidovnjaka, hodža. Nema šta na mom Adilu nisu sprovodili. Pio je naučenu vodu, nosio hamajlije. Promijenio je dosta zapisa ali u školu nije htio. I kad bih ga nagovorila, on bi se spremio i na vratima bi se počeo previjati od bolova – prepričava Smaila.

Ljekarski nalazi uvijek su bivali savršeni, pa se nesretna žena opet vraćala u okrilje ezoterije. Red vidovnjaka, pa hodža…

– Ali bez rezultata. Moj je Adil venuo među četiri zida. Radost je pronalazio u gledanju TV-a. Rijetke osmijehe izmamilo bi mu tek druženje sa mačkama i golubovima koje je hvatao po komšiluku.

– Od njega su i djeca iz komšiluka zazirala. Zvali ga čudakom. Sve u svemu – bile su to godine neizvjesnosti, briga. Na svako moje pitanje, molbu ili plač – Adil je samo slijegao ramenima. Bilo je teško iz njega izvući riječ – prepričava Smaila.

No, danas je situacija posve drugačija. Smaila zahvalnost duguje sarajevskoj vidovnjakinji Lei.

– Kad sam prvi put otišla kod Lejle, dugo je gledala karte. Kao da se snebivala, ne znajući odakle da počne s pričom. Znala sam odmah da nije dobro. Rekla mi je da me muž ostavio radi druge žene koja se poslužila opasnom magijom. Zavezala ga je za sebe.

S ritualima je započela još dok sam bila trudna, pa se to zlo odrazilo i na moje dijete. Suprug je opet, vjernik, pa se uspijevao oduprijeti naletima zla. Na kraju je popustio. Danas, zahvaljujući Leinoj pomoći, ritualima spasonosnim i hamajliji “99 Allahovih imena”, ja sam opet u sretnom braku. Moje dijete je kao i druga djeca. Ne mogu ga u kuću utjerati. Nadoknađuje sve ove godine…i znam da nisam ja kriva. Veliki mi je kamen pao sa srca…Hvala ti Lea!!!