Imperativ današnjeg društva: Za uspjeh je potrebna natprosječnost?!

Za aura.ba piše Vahida Djedović: psihoterapeut i književnica

Ljudski um je lako izmanipulasati, ali slijedeći neka pravila, samo da ne budete osrednji, izgubite sebe. Zalutate. Postajete nesretni. Stoga, bolje je biti sretan čistač ulica nego nesretan naučnik. Bolje biti osrednji i sretan, nego u samoj kremi društva, a nesretan.

Zamislite da vas pozovu u neku emisiju u kojoj treba da govorite o sebi. Da se predstavite. Jednostavno, ta televizija je odlučila da posveti pažnju običnim građanima. Šta biste rekli?

„Ja sam prosječna osoba. Imam prosječan posao, prosječan brak, prosječnu djecu. Da skratim priču, živim jednim prosječnim životom.“

Koliko vas bi sebe predstavilo na ovakav način? Budite iskreni i priznajte. Malo je onih koji bi za sebe rekli da su prosječni. Na primjer, prosječna ocjena u školi je trojka. Ali, nikad nećete čuti roditelja koji kaže: „Moj sin je prosječan.“ Oni kažu: „Moj sin je odličan!“

Trud za pljesak i lajkove

Jer, u obzir dolazi prosjek samo 5,0. Prosječan koeficijent inteligencije je između 90 – 110 i unutar ovih brojki, većina nas se može smjestiti. Međutim, danas, biti prosječan, znači biti loš. Imperativ današnjeg društva je da moraš biti natprosječan, jer, ako hoćeš biti uspješan, moraš biti natprosječan.

Dakle, većina nas smo prosječni i, zamislite samo, koliko truda treba da se dokažete da niste kao većina. Jer, ako niste, ne vrijedite. Koliko odricanja, koliko stresa, koliko trke i frke…! Zašto? Da biste dobili pljeskove i lajkove? Ali, to je vraški težak posao.

Odnosi energiju, oduzima životnu radost i donosi umor. Najveća sreća za čovjeka je unutrašnji mir. Znači, ničega ni previše, ni premalo. Taman svega. Kad tasove na vagi dovedete u ravnotežu. To znači, ni tamo, ni ovamo. Ranije se osrednjost nazivala zlatna sredina, a danas se smatra sramotom.

„Zar da ja budem osrednja! E, neću vala, jer sam JA bolja od većine. Nema veze što sam nesretna i što ne živim život kojim želim. Bitno je da se dokažem i pokažem ko sam JA.“ To je, upravo ono što danas rade motivacioni govornici. Životni treneri. Ubjeđuju vas da vaš život nije pravi, da živite jednim prosječnim životom, a svako može biti prosječan.

Lijevo obrazovanje

Ubjeđuju vas da vi možete puno više od toga, jer današnje društvo i zahtijeva puno više. Ali, slijedeći motivacione govornike vi izgubite sebe. Ne valja raditi po receptima, pogotovo ne po receptima za lični rast i razvoj, jer smo različiti, a oni nude iste priče za sve. Još, ako krenemo od njihovog obrazovanja…

Zamislite da sada ja, kao psihoterapeutkinja, počnem da se bavim fudbalom i govorim ko treba da bude centarfor, a ko golman. Međutim, današnji motivacioni govornici miješaju se tamo gdje im nije mjesto i sa potpuno lijevim obrazovanjem govore vam šta treba, a šta ne treba da radite sa svojim emocijama.

Ljudski um je lako izmanipulasati, ali slijedeći neka pravila, samo da ne budete osrednji, izgubite sebe. Zalutate. Postajete nesretni. Stoga, bolje je biti sretan čistač ulica nego nesretan naučnik. Bolje biti osrednji i sretan, nego u samoj kremi društva, a nesretan.

(aura.ba)

Komentari

komentara

error: Content is protected !!