Igra, mašta ili put u pakao: OTKRIVAMO KAKO SE PRIZIVAJU DUHOVI

Prizivanje-duhovaPrema mišljenju mentora, oni koji pokušavaju dozvati duha, moraju vjerovati u duhovni svijet, jer se duh inače neće prikazati. Drugo pravilo je – jedinstvo i držanje za ruke. Poznavaoci ezoterije su tvrdili da energijski krug sačinjen od pojedinaca koji se drže za ruke, dobro manifestira protok energije koja otvara vrata onog svijeta, i propušta duha u našu dimenziju. Nakon toga slijedilo je ponavljanje riječi i izvođenje odabrane metode za zvanje duha.

Period odrastanja, pogotovo adolescencija, tjera mlade ljude da „kopaju“ po svijetu onostranom; da traže odgovore i dokaze postojanja paralelnog svijeta. Američki filmovi mnogo doprinose usvajanju nekih navika koje se tiču prizivanja duhova i komunikacije sa nevidljivim bićima.

Utemeljena sumnja da duhovi postoje, prvi je uslov da se neko odluči za njihovo prizivanje. Sljedeći korak su savjeti koje laik dobija od nekog iskusnijeg, ili starijeg iz svoje okoline. U prijeratnim vremenima, kada su interakcije među mladima bile direktnije, prepričavale su se priče koje su se ticale zvanja duhova ili pokušaja komuniciranja s duhovnim bićima.

Stariji su davali savjete mlađima, ili se zajedno s njima upuštali u laičke seanse zvanja određene ili neodređene duše koja je napustila ovaj svijet. Nakon nečije inicijative, starija djeca i adolescenti su priređivali te seanse. Slijedio je dogovor, i prenošenje važećih pravila za zvanje duhova. Najbitnije je bilo – vjerovanje u duha.

Otvaranje vrata onog svijeta

Prema mišljenju mentora, oni koji pokušavaju dozvati duha, moraju vjerovati u duhovni svijet, jer se duh inače neće prikazati. Drugo pravilo je – jedinstvo i držanje za ruke. Poznavaoci ezoterije su tvrdili da energijski krug sačinjen od pojedinaca koji se drže za ruke, dobro manifestira protok energije koja otvara vrata onog svijeta, i propušta duha u našu dimenziju. Nakon toga slijedilo je ponavljanje riječi i izvođenje odabrane metode za zvanje duha.

Jedna od metoda prizivanja duha često je kartonska ploča na čijoj sredini je nacrtana figura duha. Na sredini ili mjestu gdje bi trebalo biti srce nacrtanog duha, zabodena je igla s uvučenim koncem što služi kao medij – sredstvo uz pomoć kojeg bi se duh trebao pojaviti, obratiti prisutnima i prenositi informacije. Oko figure duha, obavezno ispisana slova abecede te riječi: Da i Ne.

Odabrana osoba je držala zabodenu iglu u figuru duha. Upornim ponavljanjem riječi kojima se zove duh, smatralo se da će se duh konačno odazvati. Kada se igla, koju osoba uz pomoć konca drži u ruci zanjiše, smatralo se da je duh došao. Slijedilo je obavezno pitanje:

Duše, da li si tu!?

– Duše da li si tu?

Igla bi se u tom primjeru trebala pomjeriti prema riječi: Da.

To je značilo potvrdu njegove prisutnosti. Slijedila su pitanja, odgovori na njih su mogli biti posredovani uz pomoć riječi: Da ili Ne. Ako je pitanje bilo komplikovano, duh je mogao odgovoriti na pitanje pomicanjem igle od slova do slova, na taj način je ispisivao odgovor.

Druga od metoda za zvanje duha, bila je upaljena svijeća i okrenuta čaša oko koje su bile položene pločice sa ispisanim slovima. Nakon rituala dozivanja duha,  svijeća bi zatreperila. To bi značilo njegovu prisutnost. Čaša, koju bi trebao pokretati duh, trebala bi se kretati od slova do slova, te tako davati odgovore na pitanja onih koji su duha pozvali.

U dječijim eksperimentima za dozivanje duha, bilo je vrlo lako naći svijeću, ali za pločice s ispisanim slovima često puta je bila upotrebljena Slovarica za prvačiće.
Ovaj, nekad obavezni dodatak prvoškolaca, kockice papira uz pomoć kojih su prvačići učili slova,  bile su improvizacijsko sredstvo koju su prijeratni adolescenti upotrebljavali po uzoru na pravu ploču za prizivanje duhova.

Quija ploča

Američki filmovi, posebno legendarni horori iz tog perioda, često su u svojim scenama imali prizore, u kojima mladi Amerikanci dozivaju duhove uz pomoć posebne profesionalne ploče za dozivanje duhova. Radi se o Ouija ploči, koju je moguće kupiti skoro svakom američkom supermarketu.

Smatra se da je ona nepogrješiv instrument za komuniciranje sa duhovnim svijetom.  Ona se sastoji se od svih slova, brojki od 0 do 9 te riječi: Da i Ne. Neke imaju i malo više riječi, poput pozdrava i riječi kojima se duh šalje nazad u svoju dimenziju.

Kazaljka unutar ploče ili postavljeni predmet bio je navigator, upravo on svojim pomicanjem, omogućava da se duh obrati prisutnima. Kretanje kazaljke od slova do slova, značio je odgovor dozvanog duha. Naravno, djeci koja su eksperimentirala u vrijeme bivšeg sistema na tlu nekadašnje države, pomenuta ploča nije bila dostupna. Oni su se okretali improvizaciji, zabodenim iglama, ispisanim slovima oko svijeće ili slovarici za prvačiće.

Urbane legende

Socijalizam i njegovo negiranje postojanja duhovnog svijeta nisu ometali djecu i omladinu da istražuju nevidljivo i zabranjeno. Česte pojave i pokušaji zvanja duhova zbog bezazlenih problema poput: Da li ću biti odličan ove školske godine, ili da li me simpatija voli, motivisale su pionire i omladince sa se upuštaju u ovakve eksperimente.

Grupe starije ili mlađe djece, u stanovima, podrumima, parkovima i đačkim domovima, pokušavale su dozvati duhove i dobiti odgovore na pitanja. Prije ili nakon dječijih seansi, slijedila su pripovjedanja urbanih legendi koje su se odnosile na zvanje duhova i posljedice.

slovaricaČeste su bile priče poput: “Dvije djevojke su dozvale duha koji im je sve rekao, neko je pozvonio na vrata te prekinuo seansu. Duhu se zatvorio prolaz u njegov svijet, duh je ostao u kući u kojoj su ga djevojke dozvale. Taj duh se javlja svake noći, i moli da ga vrate nazad.”

Ili, urbana legenda poput ove: “Prizvani duh je bio zao, u seansi im je dao odgovore koji se tiču njihove smrti, odnosno datuma koji je jako blizu. Osobe saznavši da su im dani odbrojani, izvršavale bi samoubistvo.”

Mnogo sličnih legendi je rođeno u to vrijeme, a vezuju se na zvanje duhova. Sve priče kod djece su izazivale jezu, nakon toga bijeg ili odustajanje od prizivanja duhova. U  mnogo slučajeva i pokušaja uspostavljanja veze s duhovima, šaljivdžije su se imale priliku šaliti. Micanjem čaše ili nekog drugog predmeta, koji je bio sredstvo za prizivanje duha, zbunjivao je ostale pojedince iz grupe prizivača. Sve u svemu, pokušaj prizivanja duhova je bio zabava, eksperiment te dječije priznavanje postojanja neke druge dimenzije.

Svi opisani dječiji eksperimenti i pokušaji, da se s različitim ljudima i metodama dozove duh, rezultirali su jednako  – duhovi se dječijim pozivima nikada nisu odazvali, iako postoje.

/aura.ba/Azra DRAMALIJA/arhiv magazina Aura/

Komentari

komentara

error: Content is protected !!