I BiH ima „konja za trku“ kad su prokletstva u pitanju: Sarajevska Vijećnica ne želi da postoji!

 Mnoge ispričane legende, ali i historijski zapisi, opravdano svrstavaju sarajevsku Vijećnicu na prvo mjesto na ljestvici najpoznatijih ukletih mjesta u Bosni i Hercegovini. Nebrojeno je žrtava uzela…


Vijekovima unazad u svim vjerama i kulturama se pričaju priče o raznim utvarama, vampirima, duhovima, vanzemaljcima i još o mnogim nevidljivim svjetovima. Veliki broj je onih koji vjeruju da nešto postoji dok ima i onih nevjerujućih koji misle da smo mi ljudi jedini stanovnici na planeti. Za one „vjerujuće“, evo par priča iz okruženja.
Kao i sve kulturte i zemlje u regionu, ni Bosna ne zaostaje za bogatim legendama. Toliko legendi i priča o raznim duhovima, drekavcima, prikazama raznih, vilama, vješticama idr.
Gotovo da nema sela ili grada gdje nema po neka legenda ili priča o ukletim mjestima, kućama, duhovima idr. U ovom broju magazina Aura podsjetiću čitatelje na sljedeće legende. A za koje se mnogi kunu da su ustvari istinite.
 Ukleta kuća u Livnu
Na petnaestom kilometru od Livna prema Bihaću, sa desne strane magistralnog puta na lokalitetu sela Prisap, nalazi se kuća na raskrsnici koju je narod nazvao kućom strave i užasa. Zbog priče kako se iz ovog napuštenog objekta čuju jezivi krici, lupnjava i dječiji plač, Livanjsko selo Prisap je godinama na meti medija i znatiželjnika. Dok “nevjerne tome” smatraju kako je ljudska mašta isprela cijelu priču oko “prnjavorke”, kako još nazivaju ovu kuću, svjedoci uzvraćaju: “Neka prenoće jednu noć i sve će im se samo kazati!”

Među prvima koji su se uvjerili u sablasne pojave bile su izbjeglice koje su u minulom ratu našle u kući privremeno utočište, a kasnije i njeni privremeni, koji nisu vjerovali u te priče. Prema kazivanju mnogih svjedoka, u gluho doba noći sa tavana su dopirali jezivi krici, a iz zidova je odzvanjao dhečiji plač. Do jutra, nije prestajalo lupanje na vratima i prozorima. Lupkanje se čulo i ispod poda i s plafona. Strah je brzo iseljavao i slučajne prolaznike i lutalice koji bi tu potražili konak. Mheštani sela Prisap pričaju kako se u kući niko nije dugo zadržavao, “bhežalo se od nje ko đavo od krsta”. Pod krovom ove misteriozne kuće nije se dugo zadržao ni njen vlasnik Marko Marčenko iz Prnjavora, koji danas živi u Nhemačkoj. Znalo se da je kuću prodavao, ali čim bi kupci doznali za priču, odustajali su.
Dok priče o “ukletoj kući” iz Prisapa kruže po narodu, poprimajući neke dodatne motive, mještani ovog malog livanjskog sela ukazuju na narodnu predaju koja govori kako je na mjestu “prnjavorske kuće” bilo staro groblje.
Bilo kako bilo, ovo mjesto je godinama mamac za znatiželjnike, ali i novinare, među kojima je jedan tvrdio kako mu je “zakazao” fotoaparat.
“U ispravnom fotoaparatu sam imao nove baterije, ali jednostavno nisam mogao snimiti niti jedan detalj vezan za kuću strave” – zabilježio je u svojoj reportaži.

Mještani smatraju kako u “lovu” na misterije možda jedino ima štete vlasnik “kuće strave”, dok se ovakvim pričama selo zabavlja.
Iako mještani opovrgavaju istinitost priče kako je “ukleta kuća” krivac za smrt dva vojnika u proteklom ratu, koje je nakon nekoliko prespavanih noći u “prnjavorskoj kući” zadesila nesreća, priča se kako je jedan vojnik izvršio samoubistvo, a drugog je ugrizla zmija dok je spavao, zbog čeka je preminuo iste noći.

Kuća strave na starom groblju u Todorovu
Stari grad Todorovo, na sjeverozapadu BIH, moglo bi da postane inspiracija za film, zbog “kuće zlih duhova”, pored koje mještani ne žele ni proći. Todorovčani vjeruju da je kuća ukleta zbog mračne prošlosti…

Mještani Todorova, kraj Velike Kladuše, tvrde da se noću iz “uklete kuće” čuju zastrašujući krici i stravični jauci. U njenoj blizini, kvare se tehnički uređaji, telefoni i slično. Sva vrata i prozori kuće su zatvoreni daskama. Legenda kaže da je na tom mjestu bilo groblje. Krajem 19. vijeka muslimanski imami planirali su da sagrade školu. Hodže su raširili šatore, proveli na tom mjestu nekoliko noći, a onda su iznenada u tišini i vidno uznemireni zauvijek otišli iz Todorova.
Prva kuća na “ukletim temeljima” sagrađena je početkom prošlog vijeka, govorio je najstariji mještanin, 81-godišnji Kadir Ibričić. Srušena je u Prvom svjetskom ratu, da bi krajem Drugog svjetskog rata izgorila do temelja. “Tokom Drugog svjetskog rata imanje je kupio Husein Bašić i na istom mjestu podigao novu kuću. Ni ona nije bila dugog vijeka i do temelja je izgorila”, ispričao je Kadir Ibričić.

Ukleta Vijećnica
Ipak pored svih legendi i priča na broju jedan po ukletosti nalazi se Vijećnica u Sarajevu.
Priču prate ubistva i samoubistva, bizarne nesreće, koje datiraju još od 1895., kada je konopac kojim se dizala kanta s malterom pukao, i kanta je u padu ubila jednog radnika. Sljedeće žrtve su bile austrougarski prestolonasljednik Franc Ferdinand i njegova žena Sofija.
Pored ubistava, ova ukleta gradska vijećnica bila je i poprište nekoliko samoubistava. Prvi pokušaj samoubistva skokom sa prozora Vijećnice izvela je, tada tridesetogodišnja radnica na održavanju biblioteke, Ankica Bulić. U njoj se 1964. godine objesio direktor Narodne biblioteke Bosne i Hercegovine Vojo Kreco, a nedugo nakon njegovog samoubistva na isti korak se odlučila i tridesetsedmogodišnja Ksenija Karić, daktilografkinja u biblioteci. Bilo je tu još mnogo pokušaja samoubistva i ostalih uposlenika gradske Vijećnice, a razlozi nikada neće biti poznati.
Polovinom sedamdesetih, službenik Branko Čulić je krenuo kući, ali je nezgodno stao na stepenicu, okliznuo se i udario potiljkom od stepenište crkve i na mestu ostao mrtav.

Godine 1983., iz potpuno nepoznatih razloga i veoma hladnokrvno, tadašnji portir Vijećnice Ilijaz P., izvršava ubistvo najboljeg prijatelja Fatmira sa čak devet ispaljenih metaka.
Direktor Luka Đaković je umro prvog dana nakon što je prestao raditi u crkvi, dok je direktor Dževad Dautović poginuo u saobraćajnoj nesreći na putu od posla do kuće. Arhitekta Taib Hadžović poginuo je 2000. prilikom renoviranja unutrašnjeg dijela crkve, kada se na njega obrušilo pet tona teško stepenište.

Svjedoci tvrde kako se u noćnim satima u crkvi čuju jauci, galama i krikovi. Iznad postavljenih eksponata pojavljuju se sjenke, brzo se pojavljujući i nestajući u mraku iza stubova u središnjem dijelu crkve.
Kad su događaji oko Vijećnice u pitanju, kao što vidite, hronološki su zabilježene činjenice, ali zašto je tako tu puno nesreća – objašnjenje može biti, a i ne mora sljedeće:
Prvi projekat Vijećnice je djelo slovačkog arhitekte Karla Paržika. Njegov nacrt nije zadovoljio želje tadašnjeg ministra Benjamina Kalaya, pa je izrada projekta ubrzo povjerena Alexandru Witteku. Wittekov projekat je bio zadovoljavajući, nakon čega je povjeren Ćirilu Ivekoviću koji je bio zadužen za samu izvedbu projekta.

Pred sami početak gradnje Vijećnice, Wittek je otišao na poslovni put u Kairo. Njegov suparnik Paržik, koji nije zadovoljio želje Kalaya, ali je zauzvrat dobio posao izgradnje Beledije, iskoristio je taj trenutak nepažnje i u nacrtima Vijećnice napravio izmjene. Prema originalnom projektu, ulaz u Vijećnicu je trebao biti okrenut Baščaršiji, a ne Miljacki.
Nakon povratka iz Kaira, Wittek se susreće sa poluizgrađenom građevinom koja nije kreirana onako kako je on zamislio i potpuno gubi razum. Ubrzo biva smješten u bolnicu u kojoj pokušava izvršiti samoubistvo u nekoliko navrata. Wittekova jedina želja je bila da bude sahranjen u Vijećnici u kojoj je, navodno, predvidio i posebnu prostoriju za svoj grob. U svojim napadima ludila često bi proklinjao Vijećnicu. Svoj život je okončao u bolnici samoubistvom (vješanjem).
Čini se da je njegova kletva uspjela, zgrada jednostavno kao da ne želi profunkcionirati, iako su nesreće zadnjih godina, čini se, prestale.

 Zoran Šumadinac/aura.ba