Hram Svetog proroka Ilije u Miljevini: Kameni svjedok zna ko je pravio zločine

Hram Svetog Ilije prvo stradanje „gledao“ je u proljeće 1945. godine kada su, navodno, partizani pobili srpske vojnike i sveštenike. Pobili su ih i bacili u obližnju jamu Ponor. U proteklim stradanjima na ovim prostorima hram je svjedočio ubijanju Bošnjaka iz Miljevine i okolnih sela

Hram svetog proroka Ilije u Miljevini

Pravoslavni hram Svetog proroka Ilije u Miljevini uživa veliki ugled i poštovanje naroda u gornjem Podrinju. Svetinja, izgrađena 1939. godine, osvestio ga svetitelj mitropolit sarajevski Petar Zimonjić, već godinama je nijemi svjedok krvavih stradanja nedužnih ljudi ovih krajeva. Hram je danas većinu vremena prazan. Održavaju se tek pokoje mise i sahrane.

Spokoj za dušu

Svaki dan poslije posla dolazim na ovo mjesto. Stanujem oko pet ili šest kilometra niz cestu. Hram je uglavnom zaključan, ali svjedeno se osjeća kao da u njemu neko ima – kaže jedna slučajna prolaznica.

U Miljevinu je izbjegla iz Sarajeva početkom ‘90-ih godina. U posljednjim sukobima izgubila je skoro svu imovinu i dosta bliskih prijatelja. Šetnja oko hrama je na trenutak odvoji od svakodnevice i vraća Bogu.

Hram Svetog proroka Ilije prvo stradanje „gledao“ je u proljeće 1945. godine kada su, navodno, partizani pobili srpske vojnike i sveštenike. Pobili su ih i bacili u obližnju jamu Ponor. U agresiji na BiH hram je svjedočio ubijanju Bošnjaka. Mnogi analitičari će kazati da je ovaj hram možda i jedini svjedok ubijanja Bošnjaka i silovanjima Bošnjakinja na ovim krajevima, jer su srpski vojnici u rudarskoj Miljevini i okolini od 1992. do 1995. godine ubijali ne ostavljajući ni jednog svjedoka iza sebe.

Blijeda sjećanja

Sjećanje na gradnju pravoslavnog hrama danas čuvaju tek rijetki, stariji stanovnici Miljevine. Jedan od njih je i penzionisani pukovnik i književnik Stojan Stanković, koji je u svojoj knjizi „Priče iz Bosne“ opisao atmosferu koja je vladala prilikom izgradnje crkve.

– Seljaci su danima krčili hrastovu šumu i šikaru i tako pravili prilaz od raskršća Kaldrme, do temelja crkve. Gradnja je trajala dvije godine, a gradili su je neimari iz Užičke Požege i mještani. Kamen „milj“ kao i vodu, dovlačili su volujskim kolima sa brda Katina voda, a jelovu građu čak sa planine Kapeš – piše u Stankovićevoj knjizi.

Stanković je za vrijeme crkve bio dijete, ali je zapamtio imena ljudi, koji su ideju o gradnji bogomolje sproveli u djelo, pa se sjeća Janka Janjića, Vukana i Josifa Stankovića, Uroša Tomašćara, Veljka Zelovića, učitelja Jovana Vlahovića…

Stanković pamti i priču svog oca Vukana, kako je „usnio svetog Iliju i kad ga je htio cjelivati, svetac mu je rekao:

Kako ćeš me cjelivati kad crkve nemate!

Vukan je odmah san ispričao u selu i tako je krenula izgradnja crkve.

(aura.ba)