HIMZO POLOVINA: PJESME „MOSTARSKOG BULBULA“ MEĐU 2000 NAJLJEPŠIH NA SVIJETU

 Doktor Himzo nije bio samo intrpretator sevdalinke, nego i doktor specijalista neuropshijatar, sakupljač narodnih pjesama, tekstopisac, kompozitor poeta, pedagog… Smatra se prvim neuropsihijatrom u bivšoj Jugoslaviji koji je uveo muzikoterapiju kod liječenja duševnih bolesnika.

Godine 1954. Himzo Polovina nije stigao ni kimnuti glavom, kada su ga u Radio Sarajevu, nakon audicije, odmah odveli u studio da za njih snima arhivske snimke. Iako je imao, za to vrijeme nedopustiv pjevački feler sa izgovorom slova „r“, zbog muzikalnosti i topline njegove interpretacije, uspio je zagolicati muzičke stručnjake.

O značaju i neprolaznosti njegovih interpretacija, najčešće sevdah pjesama, možda najbolje ilustruje podatak da je američka Muzička akademija prije četiri godine, u izboru „Dvije hiljade najljepših pjesama svijeta“ uvrstila dvije njegove interpretacije.

„Mostarski bulbul“ i „poeta mehke duše“, kako su ga kritičari, novinari i publika nazivali, rođen je 22.03.1927. godine u mostarskoj Donjoj Mahali. Njegovi roditelji otac Mušan i majka Ivanka Hlebec, rodom iz Slovenije, imali su čak osmero djece. Muzikalnost je naslijedio od oca, koji je bio vojno lice i veliki ljubitelj saza. Kao dijete Himzo je postao član mostarskog Muslimanskog društva „Itihad“, da bi nešto kasnije muzičko obrazovanje počeo nadopunjavati kod poznatog muzičkog stručnjaka, porijeklom Čeha – Karla Malačeka, učeći svirati violinu.

Od 1947. godine postao je član RKUD „Abrašević“ iz Mostara, a kasnije i sarajevskog „Selje“, sa čijim orkestrom „Bentbaša“, kojim je rukovodio harmonikaš Suad Balta, je snimio prve pjesme i utisnuo ih na singl ploče.

Ove ploče, ali i sve ostale u Himzinoj karijeri dužoj od tri decenije, nosile su etiketu zagrebačkog „Jugotona“, diskografske kuće koja je stajala iza njega i kada ga je ondašnji režim držao na „crnoj listi“. Čak mu je najdraža pjesma bila „Dvore gradi Komadina Mujo, sred Mostara najljepšega grada…“ u kojoj se spominje djevojka Ziba. Ta ljepotica je bila majka poznatog bh. pjesnika Rešada Hadrovića.

       Istina o „Azri“

Možda najveći pečat u Himzinom životu  i karijeri je njegov istraživački duh. Širom Hercegovine je prikupljao pjesme i snimao ih na njemu svojstven način. Prvu je zabilježio od svoje majke „Ivice“ (Ivanku je od milja tako zvali u porodici. Riječ je o sevdalinci „Oj, bogati siva ptico sokole, jesil skoro ti od Bosne ponosne“.

Neke pjesme je učio od trebinjske porodice Arslanagića, zatim Ismeta Ćumurije, Mustafe Trebinjca, Mehe Zekića, Spase Beraka…“ starogradsku pjesmu „U sutonu jedne proljetne noći“ zapisao je u mostarskoj mahali Brankovac, koja je dobila ime po Aliji Brankovcu, od mostarskog boema i pjevača Ante Kraine – Tončija, koji je svirao tamburu i pjevao je za svoju dušu.

Himzo Polovina i Ismet Alajbegović Šerbo

Ipak, ponajviše starih zapisa dobio je od Sevde Katice, koja je bila vrstan usmeni kazivač i neprocjenjivi rudnik blaga bošnjačke i hercegovačke muzičke baštine. Gotovo na samrti je Himzi izrecitovala i otpjevala samo jednu strofu pjesme „Srce cvjeta ko ruža rumena od golema derta i sevdaha“.

Godinama je kasnije Himzo pokušavao da dođe do nastavka ove pjesme, ali nije uspio. Ove stihove i danas čuva njegova supruga Fikreta, rođena Medošević, s kojom se vjenčao 1958.godine i koja još nikada nije skinula s ulaznih vrata u stanu u sarajevskoj Titovoj ulici, nalijepljenu pločicu „Himzo Polovina“.

Fikreta naizmjenično živi u Sarajevu i Kanadi, gdje žive oboje njihovo djece: kćerka Rubina i sin Edmir sa suprugom.

Zanimljiva je i sudbina i autentičnost pjesme „Azra“, koju mnogi pripisuju Himzi ili nepoznatom autoru. Istina je da je riječ za ovu pjesmu napisao Hajne, a da je muziku komponirao Rubinštajn. Notni zapis i riječi Himzo je dobio od zeničke glumice Šefike Korkur-Šunje, velike prijateljice Fikrete Polovine.

Nakon što je godinama kroz pjesmu nadopunjavao naše osjećaje naših postojanja, Himzo Polovina je presavio svoj životni tefter petog avgusta 1986. godine. Umro je od posljedica srčanog udara. Ali njegova pjesma nije utihnula. Poeta mehke duše ušao je u legendu. Svaka priča o bosni i bosanskoj kulturi i tradiciji bez njega – nije priča.

                    Pjesma o „Emini“ i Šantiću

 Iz prebogatog Himzinog repertoara domaći i ino stručnjaci, te publika, posebno izdvajaju Šantićevu pjesmu „Emina“, koju je pjesnik posvetio Emini Sefić, udatoj Koluder. I sam pjevač je bio posebno vezan za ovu sevdalinku.

 Zanimljivo je da je posljednju strofu: „Umro stari pjesnik, umrla Emina, ostala je pusta bašča od jasmina. Salomljen je ibrik uvehlo je cvijeće, pjesma o Emini nikad umrijet neće“ dopisala Sevda Katica, u porodičnoj kući u mostarskoj Donjoj Mahali.

 Kada je došao Himzo da je obavijesti o Emininoj smrti, Sevda, koja je tada bila u dubokoj starosti, zadrhtala je od tuge i izrkla stihove koji su sami iz nje izvirali.

 Kao specifikum, interpret prave mostarske, hercegovačke, bosanske i bošnjačko-muslimanske narodne pjesme, Himzo je svojim sjetnim melanholičnim glasom, kojim je još više isticao  senzibilitet pjesme, za života snimio neponovljive i antologijske izvedbe na desetine pjesama. Svaka je na svoj način vrijedna.

Ipak, izdvajaju se: „Emina“, „Na prijestolu sjedi sultan“, „Ali paša na Hercegovini“, „Telal viče od jutra do mraka“, „Voljelo se dvoje mladih“, „Širi mjesec po Igmanu zrake“, „U Trebinju gradu“, „Pod Skočićem trava pogažena“, „Mila majko šalji me na vodu“, „Mehmed paša tri cara služio“, „U lijepom starom gradu Višegradu“, te na desetine pjesama o Mostaru i znamenitim hercegovačkim ličnostima, posebno o Komadini Mustafi Mujagi, mostarskom gradonačelniku iz austrougarskog perioda (1893.-1925.).

                Petogodišnja zabrana na Radio Sarajevu

 U periodu najveće popularnosti šezdesetih godina prošlog vijeka (1959.-1963. godina) himzo Polovina je bio na „crnoj listi“ Radio Sarajeva, ali i svih većih radio stanica u bivšoj Jugoslaviji. Skoro pet godina njegove pjesme se nisu emitirale u programima sarajevskog Radija, a da nikada nije publici dato zvanično i precizno objašnjenje.

 Tadašnji šefovi Dragiša Savić, Ljubinko Miljković i Danica Kurtović, bez ikakvog obrazloženja izrekli su zabranu Himzi Polovini, Leli Karlović i Jozi Krištiću. S obzirom da je bio autentični kazivač bošnjačko-muslimanske pjesme, rado je nastupao u muslimanskoj narodnoj nošnji, a u medijima je otvoreno govorio o ljepoti običajnih i duhovnih muslimanskih pjesama, tadašnji prosrpski orjentirani centri moći u Radio Sarajevu, uzeli su mu za zlo što je u inozemstvu nastupao sa grupom makedonskih izvođača. Husein Kurtagić, koji je dugi niz godina bio Himzin menadžer, sjeća se kako je ova radijska odluka „kominternovskim metodama“ bila prenesena na sve institucije kulture u BiH, a posebno u domove armije.

 „Postojala je naredba Vrhovne komande Narodne odbrane Jugoslavije da se u svim domovima armije i vojnim garnizonima najstorožije spriječi nastup Himze Polovine – ispričao je „aurinom“ novinaru Husein Kurtagić. On kaže da je Himzo kažnjen zabunom tadašnjih vlasti. KOS je imao podatke da je Himzo Polovina simpatizer i pripadnik ustaških pokreta, te da priprema diverzantske akcije u Jugoslaviji. Tek kada je nakon miniranja Titovog voza s početka šezdesetih godina uhapšen vozač Himzo Polovina nastanjen u Zenici, ustanovilo se da nije riječ o pjevaču Himzi. 

Da bi se stišala bruka i ne bi otkrili pravi razlozi zabrane emitiranje njegovih snimaka, izmislila se priča o nastupu za makedonsku delegaciju.

 „Mi se u tom periodu nismo branili. Zapravo, nismo ni mogli – sjeća se tih vremena pjevačeva supruga Fikreta Polovina i dodaje kako je Himzo i u tim vremenima putovao i nastupao uglavnom na humanitarnim koncertima i u inozemstvu.

 Bila su to vremena kada su mnoge kolege izbjegavale druženje, saradnju i nastupe sa Himzom. Nada Mamula je bila posebno izričita. Jedini koji su bez dvoumljenja  i bilo kakvog straha od UDBE ili osvete sarađivali sa Polovinom bili su Ratomir i Jovica Petković.

 Iz tog perioda Fikreti se posebno urezao jedan detalj sa sarajevskih ulica. Ulični prodavač novina je reklamirajući novine stalno ponavljao „Pjevač Himzo Polovina u zatvoru!“.

„U tim trenucima vodila sam našu kćerku Rubinu. Imala je nepune četiri godine. Pitala me je da li je to istina. Ubjeđivala sam je da je to laž i da je njen tata na turneji. Himzo je zaista bio na putu u Italiji. Međutim, nije mi povjerovala sve dok se nije vratio sa turneje – sjeća se tih vremena za portal „aura.ba“ Fikreta Polovina.

 Himzo Polovina je vraćen u programe Radio Sarajeva nakon što je savezni žiri ocjenjivao tadašnju pjevačku plejadu u svim republikama i pokrejinama. Dao mu je visoku ocjenu, posebno ističući njegov stil i afinitet prema višim estetskim vrijednostima u sadržaju pjesme.

 Nakon ove dluke prva pjesma koju je Himzo zapjevao je bila „Nevjera je tuga golema na srcu“.

                         Muzikoterapija

 Himzo Polovina je bio veoma uspješan i u svjetskim okvirima cijenjen liječnik. Čitav radni vijek je proveo kao specijalista neuropsihijatar u sarajevskoj Bolnici za mentalnu rehabilitaciju „Jagomir“. U praksi je uspješno primjenjivao metode psihijatrije, socioterapije i muzikoterapije.

 Smatra se prvim neuropsihijatrom u bivšoj Jugoslaviji koji je uveo muzikoterapiju kod liječenja duševnih bolesnika. U tome je bio izuzetno uspješan. Njegovi naučni radovi objavljivani su u stručnim publikacijama, domaćim i svjetskim kongresima neuropsihijatara. (aura.ba/Ekrem Milić)

Himzo Polovina, Silvana -ZIlha Armenulić, Nada Mamula…

Komentari

komentara