Hatidža J. (51) tri puta je ostajala udovica: Hoću li u grob poslati i četvrtog muža?!

Kao po začaranom krugu, bez muževa je ostajala nakon devet godina braka. Svi su je bezgranično voljeli, imala je i ona ljubavi za njih. Da li je tolika količina ljubavi bila proklestvo ili blagoslov za svaku novu ljubav. Hoće li nadživjeti i svog novog prosca Sejfu iz Hadžića žena koju su prozvali «crna udovica»

Gledamo album požutjelih slika ove, još uvijek atraktivne žene, rodom iz Sanskog Mosta, već dvije decenije nastanjene u Švajcarskoj. Gore se dobro snašla. Vlasnica je lanca cvjećara, koji joj je ostao u nasljedstvu od posljednjeg, trećeg po redu supruga Helmuta. Bio je četiri godine stariji od nje, a u braku su živjeli devet godina.

– Dugo nisam bila praznovjerna, niti sklona crnim mislima. Ali, kada sam ostala i bez trećeg muža, pa se onda pojavio u četvrti koji mu nudi brak, počele su me opsjedati ružne misli. Neke stvari iz minulog života ne mogu racionalno objasniti – kaže Hatidža J., koja je minulih dana boravila u Sarajevu, kod Vidovite Bebe. – Ne znam… Tri braka, tri smrti…! Imam priliku za novu udaju. Plašim se neuspjeha, jer bih stalno bila u grču strepeći za život i tog četvrtog supruga. A usto, moj sadašnji udvarač je stvarno dobar čovjek i jako mi je drag. Plašim se da ću mu donijeti zlo – dok gleda u slike bivših muževa, zamišljeno je nastavila priču.

 Prva ljubav zaborava nema

U njenom albumu fotografije bivših muževa u srebrnastim ramovima, poredane jedna do druge. Uspomene na muškarce koje je voljela i izgubila: Hamdo, koji sa svojim krupnim tamnim očima sanjarski gleda u kameru, Ragib sa širokim osmijehom i snagom koja je izbijala i iz fotografije, te Helmut, neukrotivi i neumorni Švajcarac, koji gleda negdje mimo objektiva. Svi su tako različiti, a ipak povezani.

– Za Hamdu sam se udala sa osamnaest godina. On je bio građevinski radnik u Sloveniji, ja tek završila srednju školu. Bio je očaravajuće lijep i jak. Najljepše na njemu su bile ruke, vitke, čvrste i snažne. Zaprosio me je i oženio po tradicionalnim običajima, a nakon toga smo  odselili u Sloveniju. Bilo mi je prelijepo sa njim. Iako nismo imali djece, ničega nam nije nedostajalo. Živjeli smo gotovo raskošno. On dobro zarađivao, ja se zaposlila u njegovoj firmi kao čistačica. Ali, nije nam se dalo… Negdje u novembru je pao sa skele, visoke 40 metara. Teško se polomio. U bolnici je ležao više od mjesec dana. Za vrijeme bolničkog liječenja dobio je upalu pluća. Nisu ga mogli spasiti. Bilo mi je beskrajno teško gledati kako život istječe iz njega. Umro je 25 dana prije proslave devete godišnjice našeg braka.

Kao mlada udovica u 27 – oj godini života, Džemila je dugo patila. Nazad u Krajinu, ipak, nije željela. U Sloveniji je imala posao i poštovanje, suosjećanje radnih kolega. Međutim, sudbina se pobrinula da dugo ne samuje. Desetak mjeseci kasnije upoznala je Ragiba, koji je već imao jedan brak sa Slovenkom iza sebe. I on je bio Bosanac, građevinski radnik u Mariboru. Kako je ona imala garsonjeru u pokrovlju, a on upravo na njenoj zgradi popravljao krov, došao je jedan dan i zamolio za flašu hladne vode. Nekoliko dana je dolazio zaredom i uvijek nešto tražio.

– Vidjela sam da mu se sviđam, a i on se meni dopadao. Ponudila sam ga kafom. I tako je počelo. Viđali smo se svakodnevno, pola godine kasnije i vjenčali.

Virus smrti

Čula je neke zlobne komentare, dobijala prijekore i od rodbine. Ali Ragib joj je potpuno zavrtio glavu.

– S njim sam brzo zaboravila na tugu i nesreću, nije mi bilo dosadno ni jednog trenutka. Sa njim sam ostala u drugom stanju, ali dijete na nesreću, nisam rodila. Bio je prijevremeni porod, dugo sam se liječila i nakon toga više nisam mogla imati djece. I Ragib je stradao na gradilištu. Udario ga je u glavu betonski blok, kojeg je dizalica dizala do sedmog sprata. Preminuo je na putu do bolnice. Od tada je za mene život izgubio svaki smisao.

Dvostruka udovica, ponovo sama… Zlobnici su me već tada prozvali “crnom udovicom”. Zbog toga sam se, uz pomoć rođaka, preselila u Švicarsku, gdje sam dobila posao u rasadniku cvijeća, čiji je vlasnik bio moj treći suprug Helmut. Brzo sam napredovala. On me je brzo unaprijedio za šeficu, forsirao da učim njemački. Nisam ni znala da je udovac, ali su sve žene pričale kako je veliki ženskaroš. Upecao je i mene. I to na moj četrdeseti rođendan.

Donijela sam na posao kolače i sokove da počastim kolege i kolegice. Bio je tu i Helmut. On mi nije uobičajeno čestitao rođendan, nego me je starstveno zagrlio i utisnuo najvreliji mogući poljubac. Ostala sam bez daha, zacrvenjela se, u sekundi sam htjela da mu pljusnem šamarčinu. Ali, odustala sam, jer me je razoružao osmijehom. Nakon radnog dana, te večeri smo nastavili sa proslavom mog rođendana. Od tada mi nikako više nije izlazio iz glave, a ni ja njemu.

Osam mjeseci kasnije počeli smo živjeti zajedno, a nakon godinu dana zajedničkog života i stali pred matičara. Sa njim nikada nije bilo dosadno, uvijek je bio spreman na šalu, akciju, druženje i izlaske. Možda je taj njegov temperament, koji mu nije dao da uspori ritam, glavni krivac za kobni srčani udar. Njegova smrt mi je izmakla tlo pod nogama. Zalud njegov kapital što mi je ostavio i blagostanje. Duboko u duši sam godinama patila. Mislim da patim i danas.

Nakon njegove smrti mislila sam da nosim nekakav virus smrti. O mojim nesretnim brakovima čak su pričali u trgovini. Ubijalo me je to. Smatrala sam se prokletom. Neka sumnja se uselila u mene i zato sam kod Vidovite Bebe. Plašim se samoće u starim danima, a ne želim da pokopam i četvrtog muža.

– Kod ove žene sudbina podsjeća na plovidbu u čamcu podivljalim morem. Tako joj je zapisano sudbinski. Nosi prokletstvo još dok nije bila rođena. Na njenu majku su bačeni sihiri smrti, na nesreću pokupila ih je Hatidža. Ona ima ljubavi za sve, ali nema sreće da uživa u ljubavi i pažnji. Sa zaštitnom hamajlijom ostatak života neće provesti sama i neće strahovati za svoju crnu sudbinu – optimista je Beba. A. S.

Komentari

komentara