Harald Jager prije 28 godina spriječio krvoproliće : Kako živi čovjek koji je “srušio” Berlinski zid?

Istočnonjemački potpukovnik koji je prije 28 godina naredio otvaranje graničnog prijelaza na Berlinskom zidu, u tišini je ridao dok su hiljade  euforičnih istočnih Nijemaca prelazili na Zapad kako bi po prvi put okusili slobodu.

Danas 74 – godišnji Harald Jaeger u intervjuu Reutersu je ottvorio dušu i svjedočio o nekim detaljima u vrijeme rušenja Berlinskog zida prije 28 godina. On kaže da je prije svoje historijske odluke potrošio sate kako bi dobio upute svojih nadređenih šta da radi s 20 hiljada ljudi, okupljenih na njegovom graničnom prijelazu, koji bučno zahtijevaju da ih se pusti preko granice. Kad mu je bilo dosta toga da ga zavlače, ismijavaju i govore da sam riješi problem, Jaeger je naredio da se 46 naoružanih graničara makne u stranu i otvorio prolaz.

Tada se i on odmaknuo i zaplakao. Krenule su suze olakšanja što je sve završilo bez nasilja, suze frustracija što su ga nadređeni ostavili na cjedilu i suze očaja što su srušeni ideali u koje je cijeli život vjerovao.

Srušeni svijet

Graničarima se pridružio 1961. U idućih 28 godina gledao je kako prepreka koju čuva raste od obične bodljikave žice preko visoke ciglene barijere do golemog betonskog zida koji je opasao zapadni Berlin, podijelio grad, presjekao ulice i razdvojio porodice.

  • Moj svijet se urušavao i osjećao sam kao da su me moja partija i moji zapovjednici ostavili samoga – rekao je Jaeger.

– Bio sam s jedne strane silno razočaran, a s druge sam osjećao veliko olakšanje što je sve završilo mirno. A moglo je biti potpuno drugačije.

Historičari ukazuju da je Jaegerova hrabrost na prijelazu u ulici Bornholmer, oko 23.30 sati 9. novembra 1989. godine, bio ključan trenutak završetka Hladnog rata. Svega nekoliko sati poslije toga bili su otvoreni i drugi granični prijelazi, a deseci hiljada Nijemaca plesali su ispred i na zidu.

– Kada sam se uspio pomiriti s onim što se dogodilo, bio sam sretan za sve one istočnonjemačke građane koji su dobili ono što su željeli – rekao je Jaeger, koji je nakratko bio predmetom istrage istočnonjemačkog tužiteljstva i mogao je biti suočen s optužbom za veleizdaju.

 Bravo Haralde

Jaeger je tek kasnije shvatio zašto mu zapovjednici, iako ih je zvao sedam, osam puta, nisu znali reći što da radi. Očito, događalo se nešto što se nije trebalo dogoditi.

Zid je, po ideji onih koji su ga zamislili, trebao trajati sve dok se Njemačka ne ujedini pod komunističkom vlašću. Tokom 28 godina koliko je postojao, najmanje je 136 ljudi ubijeno u pokušaju da ga pređe. Mnogi drugi spriječeni su prije i završili su u tamnicama.

Zašto je Jaeger odlučio otvoriti prolaz umjesto da oružanom silom rasprši okupljenu masu ljudi, kojoj će se negdje tokom noći pridružiti i buduća kancelarka ujedinjene Njemačke Angela Merkel?

  • Nadao sam se da će sve to nekako završiti mirno. Kad sam vidio gomilu istočnonjemačkih građana ispred sebe, znao sam da imaju pravo. Ali bio sam samo potpukovnik i nisam imao ovlasti. Ali kad niko odozgo nije htio dati nikakvu zapovijed, bio sam praktično prinuđen poduzeti nešto – kazao je.

Jaeger, koji danas živi od skromne penzije u gradiću sjeverno od Berlina, kazao je i da je 46 graničara pod njegovim zapovjedništvom postajalo sve nervoznije što je svjetina rasla. Strahovalo se da bi moglo doći do nasilja i da bi njihovo oružje moglo pasti u pogrešne ruke.

  • Bojali smo se da bi se mogli dočepati našeg oružja. Moji su me graničari preklinjali da poduzmemo nešto, ali nisu znali što.

U 23.30 naredio je graničarima da otvore zid. Reagirali su s takvom nevjericom da im je morao ponoviti.

– Nisu se opirali, ali su oklijevali jer su znali da se događa nešto što se ne bi trebalo događati i da je to što se događa nepovratno. Odmah su shvatili. Kasnije, kad je sve završilo u redu, rekli su mi “Bravo, Haralde “ – ispričao je Jaeger.

O njegovoj ulozi u padu zida doznalo mnogo godina poslije. On i danas teško prihvata svoj status slavne osobe. Ali mnogi se pitaju bi li došlo do krvoprolića da je neko drugi bio na dužnosti te večeri.

  • I ja se to često pitam. Pitam se bi li drugi reagirali drugačije. Ali besmisleno je filozofirati o tome. Što se dogodilo, dogodilo se – kaže ovaj junak.

(aura.ba)

Komentari

komentara

error: Content is protected !!