Hajrudin Keran: Zmije su moja braća i sestre, jer su me zaštitile od nasilnog oca

 

Kao dječaka moj me je otac redovno tukao i zlostavljao, posebno kada bi se vraćao kući iz kafane ili kurvaluka. Bježeći od njega jednom prilikom sam zamolio Boga da mi pomogne. Odjednom su se pored mene stvorile zmije. Prekrile su me. Već su me bili prežalili u selu, kada sam se deseti dan pojavio na kućnom pragu. To vrijeme zmije su me čuvale, hranile i savjetovale. Od tada sam postao drugi čovjek

Iako zmije kod većine ljudi bude strah i jezu, Hajrudin Keran iz Bravnica kod Jajca, osjeća prema njima nešto “robinhudovsko”. Ne slaže se sa nama da je zmijoljubac. Ta veza između njega i gmizavih i otrovnih “hladnokrvnica” je jača i savršenija.  Za njega su zmije njegova braća i sestre, najodaniji i najsigurniji prijatelji. On sa njima razgovara, drži ih u rukama, kad god poželi može ih dozvati ili zamoliti da napuste neko područje.

– Zmije su vam kao i ljudi. Ima ih svih vjera, porodične su i imaju svoje vođe. Zavisno kojoj vjeri pripadaju imaju svoja imena i ona su identična ljudskim. Nikada ne napadaju prve i boje se čovjeka. Insan ti je veća veća zvijer od njih. Napadaju samo kada čovjek neku od njih ubije, a najgore su kada im se ubiju ženke i mladi – otrkiva nam tajne zmijskog života ovaj, po svemu neobični čovjek.

Meleci (anđeli) – zaštitnici

Za tajnovite gmizavce se zainteresirao kao osmogodišnjak. Zapravo, one su njega odabrale za svoga cara. Spasile su ga iz paklenog života sa ocem, koji je volio više kafanu i kurve od porodice. Bio je dušmanin, kaže Hajrudin, i sebi, i njemu.

– Jednom prilikom dok sam čuvao ovce on je u planinu došao bijesan. Ludački me je udarao. Nekako sam se istrgao iz njegovih šaka i onako preplašen i uplakan bježao sam kroz šumu. Pri tome sam molio Boga da mi pomogne. Odjednom su se pored mene stvorile zmije. Prekrile su me, zaštitile. Ja drhtim i gledam oca kako me uzaludno traži, ali on mene ne vidi. Bili su to moji meleci (anđeli) zaštitnici. Čuvale su me, hranile i davale upute deset dana. Moji kod kuće su me već bili prežalili. Kada sam se vratio deseti dan, sjećam se da je majka pala u nesvijest. A ja sam bio sasvim druga osoba. Nisam smio više vikati, psovati niti bilo kakvo zlo učiniti. Ispričao sam im šta mi se desilo, te im objasnio da mogu razgovarati sa zmijama. Svi su me se plašili. Zato sam morao napustiti kuću – priča Hajrudin.

U Jajcu se danas teško živi, teško opstaje. Hajrudin nema sigurna primanja, ali svoje znanje u liječenju od zmijskog otrova ili “čišćenju terena od zmija” ne naplaćuje. Ako ga neko daruje – dobro i jeste.

– Meni je najveća nagrada ako mi čovjek obeća da neće ubijati zmije. Jedan me komšija D. M. iz Vinca nije poslušao, pa je poludio. On je mnogo tukao zmije. Upozoravao sam ga i molio da to ne čini, ali nije slušao. A kada ga je ujela zmija za nožni prst dok je devero oko drva u dvorištu, nisu mu mogli pomoći ni doktori. Nije umro, ali je bio poludio. Na kraju sam ga izliječio od tog ludila, ali mi je D.M. morao obećati da ih više neće proganjati i ubijati. To mi je i potpisao i ja sam mu na izjavu udario svoj „zmijski pečat“.

Zmija Nusreta i njena rodbina

Zbog neznanja, dodaje naš sagovornik, ljudi imaju potpuno pogrešno shvaćanje o zmijama. One nikada prve neće napasti čovjeka, ali ga hoće upozoriti da nešto ne čini dobro u životu.

– Zašto zmije idu na mjesta gdje ima smeća? One upozoravaju čovjeka da ukloni to smeće, jer tamo se okupljaju i džini. Dakle, one mu žele dobro. Znate li vi da zmije umiru kao ljudi, neke od starosti, a neke i od bolesti.

Neki mu ne vjeruju, drugi ga smatraju čudakom, a većina se u Jajcu i okolini uvjerila na sopstvenoj koži da Hajrudin uspješno spasava ljudske živote od zmijskog ujeda, te da ih može pozvati kada god to poželi. Vjeruje se i da spava sa zmijama, jer nikada niko nije ušao u njegovu spavaću sobu.

– E, to je moj dogovor sa zmijama. Ne smijem ga iznevjeriti. One bi se naljutile – djeluje dosta ubjedljivo u toku razgovora.

Podsjećajući nas da razumije zmijski govor, Hajrudin nam je ispričao i slučaj A.Š., kojega smo posjetili u Vincu. Naš sagovornik nije želio da ga fotografiramo, ali je ispričao zanimljivu priču. Mjesecima su oko njegove kuće “kolo vodile” zmije. Bilo ih je između pet i deset. Obratio se za pomoć Hajrudinu.

– Imao sam utisak da je on već znao za moj problem; nasmijao se i rekao da će se on sa njima dogovoriti. Samo što smo došli u moju kuću, pojavila se duga i debela zmija. Penjala se uz kuću, prema terasi na kojoj smo sjedili. Hajro je ustao, krenuo prema njoj, nešto joj zviždukao. I ona se polahko povukla. Od tada više nikada ni jednu nisam vidio – kazao nam je A.Š. iz Vinca.

Hajrudin nam priča da se ta zmija zvala Nusreta i da je bila vođa u svojoj porodici. Zna i zbog čega je došla tu, a krive su komšije koje ne smije otkriti.

– Uglavnom bilo je neko zlo koje više ne postoji – kaže Hajrudin.

Zanimljivo je da je naš sagovornik i veliki ljubitelj životinja. Nerijetko stupa u njihovu zaštitu. Priča nam o jednoj zgodi sa jajačkog vašara povodom praznika sv. Ive.

– Neki cigani su doveli medvjeda da igra, a neki drugi majmuna i mučili ga. Onda sam ja otišao po svoje zmije i stavio ih oko vrata i ruku. Policija me pokušavala otjerati, a ja sam samo govorio da nije fer to što rade majmunu i medvjedu. Onda su oni prestali maltretirati medvjeda i majmuna, a ja sam zmijama rekao da idu svojim kućama – sjeća se te zgode Hajrudin za vrijeme naše posjete njegovom domu u Bravnici, u hladovini stabla breskve i prelijepe ruže, koje niko nije zasadio. Nikle su same.

– Ovakvu breskvu nigdje nećete naći u Jajcu i okolini. To je Božiji dar. Zato stalno činim zikir Allahu i molim mu se, jer znam da mimo Njegove volje niko i ništa ne može – govori on.

Pet dana u tabutu

Pokazuje nam Hajrudin i ožiljak na vratu. Veli da je za vrijeme boravka u Italiji zabio sam sebi nož u grkljan.

– Prebacili su me u Zagreb, proglasili mrtvim i zapakovali u mrtvački sanduk. Tamo sam ležao pet dana. Valjda su čekali papirologiju da me prebace u Jajce. Sjećam se policajca Zvonka Jakeševića i nekog Zije. Oni su htjeli da me vide, pa su otvorili sanduk. Kako su otvorili sanduk, mene je zapuhnuo zrak, ja se pridigao. Joj kad je nastala bježanija… Nikada mi neće biti jasno kako sam preživio. Valjda je i to Božija nagrada – kazat će Hajrudin.

Majstor za šargiju

Pored toga što je poznat kao zmijar, on slovi i za jednog od najboljih majstora za šargiju i frulu, koje pravi vlastitim rukama, bez nekih posebnih i stručnih alata. Ali, ne samo da ih pravi, nego on također na njima i odlično svira. Do sada je mnogo svojih šargija prodao i to mu predstavlja jedno od primanja. Zahvaljuje Bogu što nikada nije osjetio ni glad ni žeđ, iako je sa trinaest godina „otišao u penziju“ i nije više radio.

/arhiv Aure/

 

 

Komentari

komentara